*Napomena: Čitate poglavlje iz Izvješća pučke pravobraniteljice za 2025. godinu, koje smo predali Hrvatskom saboru u ožujku 2026. Cijelo Izvješće možete otvoriti u PDF formatu ili u interaktivnoj verziji.

Više o povezanim temama pronađite i u drugim poglavljima Izvješća, na dnu ove stranice.

Sloboda vjeroispovijedi uključuje slobodu svakog pojedinca da vjeruje, promijeni vjeru te da svoje vjersko uvjerenje iskazuje kroz bogoslužje i druge oblike izražavanja vjere. Ustav RH priznaje jednakost svih vjerskih zajednica pred zakonom, njihovu odvojenost od države te slobodu da, u skladu sa zakonom, javno obavljaju vjerske obrede. Osim prava vjernika i pripadnika vjerskih zajednica, sloboda vjeroispovijedi uključuje i prava nereligioznih osoba da ne vjeruju ili svoje vjerovanje i dalje traže. Diskriminacija temeljem vjere usko je povezana sa slobodom vjeroispovijedi kao temeljnim ljudskim pravom te je vjersko ili drugo uvjerenje i jedna od diskriminacijskih osnova. Stoga ovo poglavlje sadrži pregled pritužbi u 2025. godini vezano za  slobodu vjeroispovijedi te zbog nejednakog postupanja temeljem vjere ili uvjerenja.

Građani su u obraćanjima pučkoj pravobraniteljici propitivali primjerenost vjerskih sadržaja u javnom prostoru, a iznosimo i informacije koje su nam dostavile vjerske zajednice u RH te slučajeve netrpeljivosti prema pojedinim vjerskim skupinama. Ove godine u okviru ovog poglavlja obrađujemo i priziv savjesti, koji proizlazi iz slobode savjesti i vjeroispovijedi, u kontekstu vojnog roka i vojničkih dužnosti te u medicini.

U 2025. godini smo zaprimili više pritužbi zbog vjerskih sadržaja u javnom prostoru. Građani su tražili pojašnjenja o opravdanosti, primjerenosti ili zakonitosti vjerskog sadržaja na radnom mjestu te u obrazovnim i zdravstvenim ustanovama, zbog: molitve na radnom mjestu, molitve svećenika na školskoj priredbi za prijem prvih razreda u osnovne škole, molitve na vijeću mjesnog odbora, križa postavljenog u školi koja je ujedno i biračko mjesto, programa vjerskog sadržaja na radiju u čekaonici u domu zdravlja te primjerenosti poziva na misu povodom završetka akademske godine. Neki su izražavali nelagodu jer nisu vjernici, a neki su smatrali da je vjerski sadržaj u konkretnom slučaju bio neprimjeren, bez obzira jesu li vjernici.

„…Naime nakon prve konstituirajuće sjednice i njenog izbora za predsjednicu navedena je dala sebi za pravo da na početku … sjednice općinskog vijeća održava kršćansku molitvu (Oče naš), a što je u suprotnosti sa Statutom i Poslovnikom o radu općinskog vijeća općine …  Ističem da se kao praktični vjernik, katolik zgražavam činom koji provodi većina na čelu s predsjednicom … čime se vrijeđa ne samo mene nego i sve vjernike kojima se na silu  želi nametnuti mjesto molitve zbog jeftinog populizma i političke promocije ,a ne na mjestu gdje je to i predviđeno (crkva ili vlastiti dom).“

I u 2025. godini smo zaprimili nekolicinu pritužbi i upita o „istupu“ iz Katoličke crkve, odnosno radi nemogućnosti ostvarenja zabilježbe istupa u crkvenim knjigama. Svi su zahtjevi u konačnici riješeni u korist pritužitelja koji su tražili „istup“, što ukazuje da se ustalila praksa da se u matici krštenih nadležne župe, u kojoj je upisano krštenje pritužitelja, zabilježi formalni čin istupa iz Katoličke crkve, čime se osigurava poštivanje slobode vjeroispovijedi.

Zaprimili smo i pritužbu radi diskriminacije temeljem vjere prilikom isključenja projektnog prijedloga iz postupka dodjele bespovratnih sredstava, s obrazloženjem da podnositelj prijedloga nije vjerska zajednica. No, podnositelj je ukazao da je organizacijski oblik vjerske zajednice te da se operativne, provedbene i karitativne aktivnosti u praksi provode putem organizacijskih oblika vjerskih zajednica, što do sada nije bilo problem u odnosu na pravne oblike drugih vjerskih zajednica. U konačnici je MRMSOSP usvojilo žalbu podnositelja obrazlažući da isti ispunjava kriterije odabira u smislu pravne osobnosti budući da sukladno Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica iste samostalno i slobodno određuju unutarnju organizaciju, uključujući i tijela i osobe koje predstavljaju vjerske zajednice i njene organizacijske oblike.

Tijekom godine su zabilježeni i incidenti s mogućim elementima vjerske i/ili etničke netrpeljivosti, o kojima smo izvještavali i prethodnih godina. Nažalost, i u 2025. godini su oštećivani kameni spoticanja (stolpersteina), pri čemu neki i više puta, a što predstavlja manifestaciju antisemitizma. Prema informacijama Centra za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust, u 2025. godini je oštećeno pet kamena spoticanja na četiri lokacije u Zagrebu i Velikoj Gorici. S tim u vezi MUP nas je obavijestio da u suradnji s Centrom za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust prate ovakve događaje.

Nadalje, prema podacima MUP-a, u 2025. godini počinjeno je 54 kaznena djela na štetu vjerskih objekata, od kojih se sedam odnosi na oštećenje tuđe stvari iz članka 235. KZ-a, koje osobito može imati elemente iskazivanja netrpeljivosti, dok se preostala odnose na kaznena djela kojima je cilj protupravno stjecanje imovinske koristi, odnosno krađe, teške krađe i jednu prijevaru. Kaznena djela počinjena su na štetu Katoličke crkve i to šest kaznenih djela krađe iz članka 228. KZ-a, 38 kaznenih djela teških krađa iz članka 229. KZ-a, šest kaznenih djela oštećenja tuđe stvari iz članka 235. KZ-a i jedno kazneno djelo prijevare iz članka 236. KZ-a; zatim Baptističke crkve i to jedno kazneno djelo teške krađe iz članka 229. KZ-a i jedno kazneno djelo oštećenja tuđe stvari iz članka 235. KZ-a te jedno kazneno djelo teške krađe iz članka 229. KZ-a na štetu Srpske pravoslavne crkve.

Pri izradi ovog poglavlja oslanjali smo se i na informacije vjerskih zajednica, koje svake godine pozivamo na suradnju i dostavu podataka.

Dvije židovske općine obavijestile su nas o antisemitskim grafitima. U Splitu bilježe porast antisemitskih grafita nakon 7. listopada 2023. godine. U 2025. godini  je ispisan grafit na javnoj signalizaciji i prekrižen naziv židovske općine te su zabilježena dva grafita na nadgrobnim spomenicima na židovskom groblju na Marjanu. Pritom je istaknuto da su i lokalne i državne vlasti brzim uklanjanjem grafita pokazale jasan stav neodobravanja takvog postupanja. Također, u Rijeci je ispisan antisemitski grafit „Juden raus!“ na zgradi trgovačkog centra.

Jedna židovska općina navodi da nije zabilježila antisemitske incidente, iako njihovi članovi i dalje osjećaju nelagodu i strah kao posljedicu atmosfere i retorike vezane uz događanja na Bliskom istoku. Stoga se zajednica rijetko okuplja i više ne organizira manifestacije otvorene za javnost.

Vjerska zajednica Jehovini svjedoci izvijestila nas je o poteškoćama njihovih članova pri nastojanju da se liječe u skladu s njihovim vjerskim uvjerenjem, koje isključuje primanje donorske transfuzije krvi. Ukazuju da nekoliko bolnica koristi isti obrazac za pristanak na kirurške i anesteziološke postupke s pristankom na donorsku transfuziju krvi, umjesto dva odvojena obrasca, pa se pacijentu uskraćuje liječenje kada ne potpiše obrazac zbog odbijanja primanja donorske transfuzije krvi. Ukazuju i da se pacijente koji ne želi primiti donorsku krv ne upućuje drugom liječniku ili zdravstvenoj ustanovi, već ih se otpušta iz bolnice te da HZZO uskraćuje naknade za liječenje jer odbijanje donorske transfuzije tumači kao odbijanje dostupnog liječenja.

Međunarodno društvo za svjesnost Krišne u Zagrebu izvijestilo nas je da, osim pojedinačnih incidenata, ima vrlo korektne odnose sa službenim osobama RH i civilnim društvom. Zabilježili su pojedinačne verbalne napade na njihove svećenike u javnom gradskom prijevozu, koje se ismijavalo, prijetilo im se te ih se snimalo mobitelima. Zbog toga sada svećenike šalju u paru te koriste drugi javni prijevoz.

Proteklih godina izvještavali smo o vjerskim molitvenim okupljanjima muškaraca koja se od listopada 2022. godine svake prve subote u mjesecu održavaju na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu i u više drugih gradova. O pritužbama vezanima uz molitelje na javnim trgovima te protuprosvjede pišemo u poglavlju o javnom okupljanju.

Kao i proteklih godina, nastavili smo susrete s predstavnicima vjerskih zajednica u RH te smo se u 2025. godini susreli s riječkim nadbiskupom i metropolitom radi razmjene iskustava i zapažanja vezano za slobodu vjeroispovijesti.

Također smo nastavili prisustvovati događajima koji promoviraju vjersku slobodu i međureligijski dijalog. U Hrvatskome saboru obilježena je deseta obljetnica „Crvene srijede“, međunarodne inicijative posvećene podizanju svijesti o progonu kršćana u svijetu. Cilj događaja je informirati i potaknuti javnost, medije i donositelje odluka na dublje razumijevanje da su kršćani danas globalno najprogonjenija vjerska skupina, kao i na poticanje na solidarnost s onima kojima je vjerska sloboda svakodnevno ugrožena. Kao i ranijih godina, pučka pravobraniteljica je sudjelovala na tradicionalnoj Svečanoj skupštini Udruge za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj u 2025. godini održanoj pod geslom “Svi su ljudi sestre i braća”.

U listopadu 2025. godine donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obrani, kojim se ponovno uvelo obvezno temeljno vojno osposobljavanje, slijedom čega je u fokusu javnosti bilo i pitanje reguliranja priziva ili prigovora savjesti u kontekstu vojnog roka i vojničkih dužnosti.

Priziv ili prigovor savjesti proizlazi iz slobode mišljenja, savjesti ili vjere te se uz vjernike mogućnost priziva odnosi i na druge pojedince koji zbog moralnih ili etičkih nazora odbijaju određene postupke, radnje ili dužnosti. U pravnom sustavu RH priziv savjesti je jasno prepoznat u vojnom kontekstu, u Ustavu RH, no priznat je i u medicini.

Člankom 47. Ustava RH priznaje se prigovor savjesti osobama koje zbog svojih vjerskih ili moralnih nazora nisu pripravne sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama. Pri tome su te osobe obvezane ispunjavati druge dužnosti određene zakonom. Zakon o civilnoj službi je propisivao mogućnost isticanja prigovora savjesti, proceduru vezanu uz zahtjev za civilnu službu te obavljanje civilne službe. Međutim, donošenjem ZID Zakona o obrani, kojim je Zakon o civilnoj službi prestao važiti, Zakon o obrani je postao temeljni propis koji regulira prigovor savjesti u ovom kontekstu te civilnu službu, dok su pojedini aspekti civilne službe regulirani podzakonskim propisima (Uredbom o načinu obavljanja civilne službe u tijelu državne uprave nadležnom za civilnu zaštitu i Uredbom o načinu obavljanja i financiranja civilne službe u jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave).

Zakon o obrani osobama koje zbog svojih vjerskih ili moralnih nazora nisu pripravne sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u Oružanim snagama dopušta prigovor savjesti te su one obveznici civilne službe. Osobe su u zahtjevu za civilnu službu dužne učiniti uvjerljivim vjerske ili moralne razloge zbog kojih ističu prigovor savjesti. S obzirom da je prigovor savjesti pitanje ljudskih prava regulirano Ustavom RH te međunarodnim ugovorima, kao i pitanje suzbijanja diskriminacije, pučka pravobraniteljica se uključila u javno savjetovanje o zakonskim izmjenama te rad saborskih odbora koji su o njima raspravljali. Između ostaloga je ukazala da formulacija „učiniti uvjerljivim“ nije obrazložena te je nejasno kako će netko učiniti uvjerljivim vlastita vjerska ili druga uvjerenja. Stoga ovakva formulacija može biti podložna različitim interpretacijama i voditi neujednačenoj primjeni, kao i potencijalno biti odvraćajuća od podnošenja zahtjeva za civilnu službu. Negativno rješenje o zahtjevu za civilnu službu pri tome je moguće osporavati samo na sudu, jer žalba protiv njega nije dopuštena, što nekim ročnicima može dodatno otežati učinkovito isticanje prigovora savjesti.

Postavilo se pitanje opravdanosti i razmjernosti pojedinih mjera uvedenih radi motiviranja na služenje vojnog roka. Tako je za vojne ročnike propisana prednost pri zapošljavanju u tijelima državne uprave i drugim državnim tijelima te upravnim tijelima JLP(R)S pod jednakim uvjetima. Ovo je izazvalo niz polemika u javnosti, između ostaloga jer za civilne ročnike nije propisana ova mogućnost, pa se postavilo pitanje predstavlja li ovakvo zakonsko rješenje penalizaciju civilnog služenja odnosno diskriminaciju civilnih ročnika, ali i drugih (primjerice, onih koji su u ranijim razdobljima dragovoljno odsluživali, ali nemaju prednost pri zapošljavanju te moguće i žena). Nadalje, postavilo se i pitanje razlika u naknadama za vojno i civilno služenje. Pri donošenju podzakonskih akata koji reguliraju civilnu službu ukazali smo na iznimno niske naknade koje bi trebali primati civilni ročnici, što je uvaženo pa su iste podignute na iznos od 170 eura mjesečno, odnosno 340 eura mjesečno, ovisno o vrsti civilne službe. No, obzirom da mjesečna naknada koju će primati vojni obveznici iznosi 1.100 eura, naknada za civilnu službu je i dalje znatno niža te može djelovati odvraćajuće za isticanje prigovora savjesti, naročito ročnika lošijeg imovnog stanja.

Noveliranim Zakonom o obrani također je propisano da se odredbe ovoga Zakona kojima se uređuje temeljno vojno osposobljavanje i obveza civilne službe ne smatraju diskriminacijom u smislu zakona kojim se uređuje suzbijanje diskriminacije. U postupku donošenja zalagali smo se za brisanje ove odredbe, ističući da je Zakon o suzbijanju diskriminacije organski zakon (a organski zakon je i Zakon o ravnopravnosti spolova), a pri čemu se ovim zakonima kojima se uređuje suzbijanje diskriminacije prenosi i pravo EU. Ovim putem ujedno ukazujemo da je u hrvatskom pravnom poretku, uz zakone kojima se uređuje suzbijanje diskriminacije, čija se primjena željela isključiti, diskriminacija zabranjena i odredbama Ustava RH, pravom EU (a što je relevantno u dijelu u kojem odredbe Zakona o obrani ulaze u pitanja nadležnosti EU, kao što je zabrana diskriminacije u području zapošljavanja) te međunarodnih ugovora, uključujući Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda i njezin Protokol 12 kojim je propisana opća zabrana diskriminacije.

Napokon, s obzirom da se Zakon o obrani s novim odredbama o prizivu savjesti tek počeo primjenjivati, preostaje vidjeti kako će odredbe o prizivu savjesti biti primjenjivane u praksi, kao i vidjeti odluku Ustavnog suda o zahtjevu za ocjenu suglasnosti Zakona o obrani s Ustavom (koja je podnesena u ožujku 2026. godine). Rasprave o novom zakonskom reguliranju priziva savjesti u vojnom kontekstu aktualizirale su i pitanje regulacije priziva savjesti u medicini, o čemu je pučka pravobraniteljica već ranije izvještavala te objavila analizu „Priziv savjesti – pravni izvori i standardi“ iz lipnja 2022. godine.

Naime, uz prigovor savjesti u vojnom kontekstu, koji je izrijekom propisan Ustavom RH te Zakonom o obrani, priziv savjesti u području medicine nije izrijekom naveden u Ustavu već se izvodi iz članka 40. Ustava koji jamči slobodu savjesti i vjeroispovijedi. Zakonski je propisan Zakonom o liječništvu, Zakonom o sestrinstvu, Zakonom o dentalnoj medicini, Zakonom o medicinski potpomognutoj oplodnji, te propisima nižeg pravnog ranga, poput Kodeksa medicinske etike i deontologije, Etičkog kodeksa primalja te Kodeksa ljekarničke etike i deontologije. Pri tome se priziv savjesti u medicini, koliko nam je poznato, najčešće ističe radi odbijanja izdavanja kontracepcije i pružanja drugih zdravstvenih usluga radi prevencije trudnoće, zatim u slučaju pobačaja i postupka medicinski potpomognute oplodnje.

Novo normiranje postupka priziva savjesti u kontekstu vojnog roka otvorilo je pitanje načina na koji je regulirano isticanje pristupa u zdravstvu. Za razliku od prigovora savjesti prilikom obavljanja vojne službe, zdravstveni djelatnici nisu dužni obrazlagati razloge nepružanja određene zdravstvene usluge.

Pritom zdravstveni djelatnik koji istakne priziv savjesti ima obvezu uputiti pacijenta drugom liječniku kod kojega može dobiti potrebnu zdravstvenu uslugu. Međutim, građani su nam se obraćali jer ih zdravstveni djelatnici, nakon isticanja priziva savjesti, nisu uputili drugom liječniku, što je utjecalo na njihov pristup zdravstvenoj zaštiti odnosno pravu na zdravlje.

Obzirom da ne postoji evidencija zdravstvenih usluga koje pojedini liječnici ili zdravstveni djelatnici ne pružaju zbog priziva savjesti niti registar osoba koje koriste ovo pravo, pacijentima koji nisu odmah upućeni na drugu osobu, ponekad je otežano dobiti potrebnu zdravstvenu uslugu.

Napokon, za razliku od ranijih godina kada smo izvještavali o isticanju priziva savjesti u bolnicama, u 2025. godini su nam se građani obraćali zbog njegovog isticanja i u primarnoj zdravstvenoj zaštiti.

Pacijentica tako nije mogla ostvariti zdravstvenu zaštitu u domu zdravlja jer joj izabrana liječnica u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, pozivajući se na priziv savjesti, nije željela ugraditi intrauterini uložak, iako joj on nije trebao radi kontracepcije, već zbog medicinske dijagnoze i ublažavanja tegoba. Pri tome joj je navela da se može raspitati o liječnicima koji primaju nove pacijentice i prebaciti se kod drugog liječnika. Pritužiteljica je navela da je za priziv savjesti liječnice saznala pri pregledu te da je u konačnici intrauterini uložak ugradila u privatnoj zdravstvenoj ustanovi, na vlastiti trošak.

Pacijenti u pravilu saznaju za priziv savjesti tek nakon što liječnik odbije pružiti zdravstvenu uslugu pri čemu su u posebno nezavidnoj poziciji kada priziv istakne liječnik u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, kojemu je zadaća liječiti pacijenta ili ga uputiti u specijalističku i/ili dijagnostičku obradu. Obzirom da informacija o liječnicima koji imaju priziv savjesti i ne pružaju određene zdravstvene usluge nije javno dostupna, neki pacijenti moraju sami istraživati koji liječnici će im pružati zdravstvene usluge u cijelosti, a koji će im odbiti pružanje određenih usluga. Kako bi se prevenirao ovakav nerazmjeran teret za pacijente koji nisu odmah upućeni na drugog liječnika, HZZO-u smo preporučili da na mrežnim stranicama u tablici s ugovornim partnerima iz primarne zdravstvene zaštite žena te u online tražilici ugovornih partnera, kod svih koji iskazuju priziv savjesti navede koje zdravstvene usluge ne pružaju.

Obratio nam se i pritužitelj koji je s partnericom u postupku medicinski potpomognute oplodnje, kojemu je liječnik obiteljske medicine odbio izdati uputnicu za potrebne pretrage, a što je dodatno problem s obzirom da su liječnici obiteljske medicine „vrata“ prema različitim pretragama i postupcima. Čl. 20. Zakona o liječništvu dozvoljava priziv savjesti liječnicima koji sudjeluju u provođenju dijagnostike, liječenja ili rehabilitacije pacijenata. Radi ocjene ulazi li izdavanje uputnice pod pojam provođenja dijagnostike te da li liječnik obiteljske medicine sudjeluje u postupku medicinske potpomognute oplodnje prema čl. 43. Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, provodimo ispitni postupak.

Navedene pritužbe građana ukazuju na vrlo široko korištenje priziva savjesti u medicini, što može utjecati na dobivanje potrebne zdravstvene usluge odnosno dovesti do ograničenja Ustavom zajamčenog prava na pristup zdravlju.

S obzirom na navedeno, smatramo da je potrebno detaljnije uređenje ove materije, poštujući pravo na priziv savjesti koje proizlazi iz slobode savjesti i vjeroispovijedi, ali na način koji će osigurati učinkovit pristup zdravstvenim uslugama. Naime, sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi je ljudsko pravo koje je zajamčeno Ustavom RH te brojnim međunarodnim konvencijama, a priziv savjesti proizlazi iz njega te je slijedom toga potrebno omogućiti pojedincima da ga iskazuju. Međutim, priziv savjesti u zdravstvu, u pogledu funkcioniranja sustava zdravstvene zaštite, trebao bi biti ograničen zaštitom zdravlja odnosno ne bi smio biti prepreka pristupu zakonom zajamčenim zdravstvenim uslugama.

Stoga je potrebno sustav urediti na način da prava svih doista funkcioniraju u praksi – uvažavajući pravo na priziv savjesti zdravstvenim djelatnicima, ali na način da bude osiguran pristup zakonom zajamčenim zdravstvenim uslugama. I UN-ov Odbor za gospodarska, socijalna i kulturna prava u ožujku 2025. godine preporučio je RH da zajamči pristup uslugama pobačaja, proširi i olakša odgovarajuće usluge upućivanja (referiranja) te osigura da ostvarivanje prava na priziv savjesti od strane zdravstvenog osoblja ne predstavlja prepreku ženama koje žele prekinuti trudnoću. U tom pogledu, Odbor podsjeća na svoj Opći komentar br. 22 (2016.) o pravu na seksualno i reproduktivno zdravlje.

Slijedom navedenog, preporučamo detaljno analizirati te potom potrebnim izmjenama unaprijediti postojeći pravni okvir o prizivu savjesti zdravstvenih radnika kako bi se, neovisno o isticanju priziva savjesti, uvijek pravovremeno osigurala odgovarajuća zdravstvena skrb. Osobito je pri tome potrebno spriječiti zloupotrebe priziva savjesti te osigurati da zdravstvene ustanove pravovremeno pružaju zdravstvene usluge. Isto je moguće učiniti izmjenama odredbi zakona iz područja zdravstva kojima se regulira priziv savjesti te odgovarajućim podzakonskim aktima. Pri tome je minimalno potrebno urediti i osigurati pravovremeni i učinkoviti sustav upućivanja liječniku koji može pružiti potrebnu zdravstvenu uslugu.

Povezane teme u Izvješću pučke pravobraniteljice za 2025. godinu:

Pravo na zdravlje, Pravo na rad, Diskriminacija pri zapošljavanju i na radu, Prava nacionalnih manjina, Diskriminacija temeljem rasnog ili etničkog podrijetla, Zločini iz mržnje, Sudska praksa u predmetima vezanim uz diskriminaciju, Izražavanje u javnom prostoru i Pravo na javno okupljanje.

Cijelo Izvješće pučke pravobraniteljice za 2025. godinu možete otvoriti u PDF formatu ili u interaktivnoj verziji.