Povodom Svjetskog dana beskućnika (10.10.) donosimo priču iz malo drugačijeg kuta, a pričaju je ljudi koji većinu svakog svog dana posvećuju upravo beskućnicima – njihovom smještaju, prehrani, zdravlju, obrazovanju, ali i samopouzdanju, dostojanstvu, osjećaju pripadnosti svijetu koji ih okružuje.
Oni im pišu molbe za posao, guraju ih da razviju talent koji vide u njima, kao vratima prema boljim životnim stazama, kad preminu traže tko su kako bi mogli biti sahranjeni u krugu obitelji.
Zajedno imaju 67 godina iskustva – dvoje su desetljećima posvećeni pomaganju najranjivijima, a treći se tome u potpunosti posvetio prije dvije godine. Oni su Đordana Barbarić (udruga MoSt, Split), Zvonko Mlinar (Hrvatska mreža za beskućnike, Zagreb) i Pjer Orlić (Prihvatilište za beskućnike „Ruže sv. Franje“, Rijeka).
Prošle smo godine imali priliku razgovarati s beskućnicima, o tome kako je to uistinu biti bez vlastitog doma, živjeti na ulici bez krova nad glavom ili u prihvatilištu i osjećati se gotovo nevidljivim za ostatak društva. Sada se nadamo da će i priče ljudi koji rade s beskućnicima podići svijest o poteškoćama s kojima se suočavaju beskućnici i oni koji su im podrška, kao i o još uvijek prisutnim predrasudama s kojima se nastavljaju susretati.
Svima zahvaljujemo na iskrenim odgovorima i prilici da javnosti damo malen uvid u njihove velike uloge koje imaju u stvaranju boljeg društva i izgradnji podrške onima kojima je najpotrebnija.
„Moguće su promjene na bolje u životima ljudi koji su na rubu i koji su izgubili vjeru i u sebe i u institucije“ – Đordana Barbarić
Đordana Barbarić od 1999. dio je udruge MoSt iz Splita, a dugo godina bila je njegova predsjednica. Danas je voditeljica MoStovog Centra znanja za društveno uključivanje i smanjenje siromaštva.
Na pitanje što je i dalje motivira u radu, kaže da su to „u prvom redu duboki ljudski i životni smisao onoga što radim, pomaganje i pružanje podrške djeci, mladima, ljudima u različitim nepovoljnim životnim situacijama. Posebno motivira saznanje i uvid kako je moguće doprinijeti promjenama na bolje u životima ljudi koji su na rubu i koji su izgubili vjeru i u sebe i u institucije i kako je upornim, predanim radom moguća promjena u gradu u kojem živimo“.
[pullquote]MoSt je jedna od najistaknutijih udruga koje u Hrvatskoj pomaže beskućnicima, a djeluje i na smanjenju siromaštva i društvene isključenosti, radi s djecom i mladima s problemima u ponašanju i aktivno razvija ideju volontiranja na lokalnoj razini.[/pullquote]
Kaže kako supredrasude i stigma koji prate beskućnike, ali i organizacije civilnog društva, dio stalne borbe u pomagačkom i humanitarnom radu. Od onih usmjerenih prema beskućnicima, najčešće je čula: „Sami su krivi“, „Sve su to ovisnici“, „Neradnici“, Izabrali su takav život“, „To je tako, ne možeš ti njima ništa pomoć“. Ali, ipak vidi promjene: „Danas, 22 godine nakon, tisuće građana svih dobnih skupina pomaže u aktivnostima Centra za beskućnike/ce i Socijalnoj samoposluzi, više od deset godina građani svaku večer kuhaju za beskućnike, vrtići, sve osnovne i srednje škole i sve sastavnice Sveučilišta u Splitu, svi sportski klubovi doprinose našem radu 365 dana u godini i to je najveća pobjeda nad predrasudama“.
Kroz Centar za beskućnice/ke je susrela više tisuća žena i muškaraca, „teških, bolnih, kompleksnih sudbina. Pamtim mnoge“. Primjer je žena o kojoj su uspjeli puno saznati tek kad su preminula. Pobjegla je obiteljskom zlostavljaču i „prepustila se preživljavanju na ulici i sa svim onim što ulica nosi. Bilo je strašno saznanje kakve tragove na njenom tijelu i duši takav život ostavlja, došla je potpuno iscrpljena i nakon desetak dana umrla, a mi smo tad započeli potragu za njenim identitetom, uspjeli pronaći obitelj i sahranjena je u krugu onih kojima je oduvijek pripadala“.
Da ima moć, kaže „zalagala bih se da se zakoni, strategije, mjere, pravilnici, koje imamo i koji su dobri i učinkoviti, primjenjuju. Pravo na dostojanstven život svih građana, pravedna socijalna politika, jednako dostupne i priuštive socijalne i zdravstvene usluge svim ranjivim skupinama u svakom dijelu naše zemlje, svakoj županiji, svakom gradu središtu županije bilo bi ono što bi mijenjala, jer sada nije tako. I stalni, otvoren dijalog tijela odlučivanja s onima na terenu, na državnoj, regionalnoj i lokalnoj razini, jer vrijeme u kojem živimo stalno donosi nove kategorije ljudi u riziku od siromaštva i beskućništva“.
Cijelu priču Đordane Barbarić pročitajte ovdje.
„Nekada i mi potonemo, ali kad netko iziđe iz začaranog kruga beskućništva to čovjeka motivira da dalje ustraje u svom radu“ – Zvonko Mlinar
Zvonko Mlinar pune 42 godine radi u socijalnoj skrbi, od toga 12 godina neposredno s beskućnicima, tijekom kojih je, kaže, upoznao najmanje 1500 osoba koje su stjecajem nesretnih okolnosti završili u beskućništvu. Trenutno je voditelj projekta „Nova perspektiva za beskućnike“ i istovremeno volonterski djeluje kao izvršni predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike.
Ističe kako većina ljudi, kao i on, voli raditi s ljudima i pomagati im pa nije ni čudo da je čitavi radni vijek i volontirao u humanitarnim organizacijama i udrugama. „Vjerojatno je to i psihološka potreba. Jednom je jedan moj šef – pomoćnik ministra, imućan odvjetnik koji prije stupanja na dužnost nikada nije imao dodira sa socijalom, rekao: Socijala je zaraza. Nikada nisam upoznao toliko dobrih ljudi kao u socijali“, priča.
[pullquote]Hrvatska mreža za beskućnike okuplja veliki broj organizacija, a djeluje s ciljem „Nitko gladan, nitko bez krova nad glavom i nitko bez podrške“. Radi na unapređenju skrbi o beskućnicima i beskućnicama i drugim socijalno isključenim skupinama, pruža podršku i pomoć organizacijama koje se bave problematikom beskućništva, podižu svijest i razinu informiranosti javnosti i senzibiliziranosti za problematiku beskućništva.[/pullquote]
Prema njegovom iskustvu, ako dobiju šansu i odgovarajuću podršku, beskućnici lakše razbiju začarani krug, a kao posebnu motivaciju ističe uspjehe u težim okolnostima (ovisnici, počinitelji kaznenih djela) jer tada „dokažete da gotovo svatko uz odgovarajuću podršku i pomoć može izići, kako se kaže, na pravi put. Nekada i mi potonemo, ali kad netko iziđe iz začaranog kruga beskućništva to čovjeka motivira da dalje ustraje u svom radu“. S nama je podijelio i nekoliko upravo takvih priča:
„K. (18.g.) je odrastao u dječjim domovima. S 18 godina je napustio dom na vlastiti zahtjev. Pronašli smo ga alkoholiziranog na ulici i smjestili u stambenu zajednicu. U stambenoj zajednici je završio 4. razred gimnazije, zaposlio se i s živi s djevojkom. Sada je već 22-godišnjak. Čujemo se i ponekad popijemo kavu.
L. (19. g.) Odrastao je u disfunkcionalnoj obitelji koja je završila u beskućništvu. L. i brata smo smjestili u stambenu zajednicu. Školovanje je napustio nakon 1. razreda srednje. Smijao se kad sam mu predložio da ide na osposobljavanje za pomoćnog kuhara. Uključili smo ga u volonterski rad u kuhinji jednog doma. Danas je vrsni kuhar u jednom poznatom zagrebačkom restoranu.
B. (26. g. ) Odrastao je u alternativnoj skrbi. Povremeno je radio kao konobar i u tom razdoblju postao ovisnik o alkoholu. Završio je na ulici i, nakon tri mjeseca, u prihvatilištu. Bio je jedan od najtežih slučajeva. Pomogao je nogomet koji je volio više od alkohola. Uključili smo ga u aktivnosti Hrvatske nogometne reprezentacije beskućnika. Za odlazak na Homeless World Cup u Poljsku, uvjet je bio prestanak konzumacije alkohola. Prestao je piti te se poslije Poljske zaposlio u trgovini. Danas ima divnu obitelj s troje djece.“
Na pitanje o predrasudama, prepričava riječi jednog beskućnika: „Sve moje šanse nestanu kada na razgovoru za posao spomenem da sam beskućnik. Postoje predrasude i ja tu ništa ne mogu“. Detaljniji uvid ima kroz istraživanje u sklopu projekta „Nova perspektiva za beskućništvo“, a ispitanici se iznadprosječno slažu s tvrdnjama kako je kvaliteta života u zajednici narušena povećanim brojem beskućnika u zajednici. „Percepcija mnogih je da su beskućnici neradnici, ovisnici, kriminalci, zlostavljači itd. Iako među beskućnicima ima i navedenih, većina je u beskućništvu završila zbog raspada obitelji, dugotrajne nezaposlenosti, mentalnih i drugih bolesti, starije životne dobi, ovrha itd.“
Cijelu priču Zvonka Mlinara pročitajte ovdje.
„Svaki mali pomak je za beskućnike zapravo – ogroman! I to treba znati cijeniti. Jako.“ – Pjer Orlić
Pjer Orlić je voditelj Prihvatilišta za beskućnike „Ruže sv. Franje“ u Rijeci, od travnja 2020. Tada je, u jeku prvog vala pandemije bolesti COVID-19, nakon više od 20 godina otišao iz novinarstva. Odluka, kaže, nije bila laka i bio je suočen s nizom pitanja i dvojbi. „Što uopće znam o beskućnicima? Mogu li ja to uopće? S druge strane tu je bio – izazov! Ogroman izazov. Izaći iz svoje zone komfora i suočiti se s nečim… S čime zapravo? Da beskućništvo postoji sam znao. I to je u biti bilo to. OK… Bilo je tu i pokoja predrasuda prema njima. I da, želja da im pomognem“, prepričava.
Brzo je postao svjestan nekoliko stvari – da je problem beskućništva u Hrvatskoj nedovoljno prepoznat, da su njihove priče posve različite i da „svi mi zapravo hodamo po rubu, vrlo lako bi se bilo tko od nas mogao naći na njihovu mjestu. Nemojte misliti da zato što danas imate sređen život i dobar posao da sutra možda ne možete završiti na ulici. Naime, ne biste bili prvi kojima se to dogodilo“.
[pullquote] Prihvatilište za beskućnike „Ruže sv. Franje“ u Rijeci pokrenuo je Franjevački svjetovni red Mjesnog društva Trsat 2007., u prostorima koje je osigurala Riječka nadbiskupija. Uz pružanje smještaja i osiguranje prehrane, Prihvatilište provodi i razne programe vezane rehabilitaciju i resocijalizaciju beskućnika, kako bi im pomogli da se ponovno vrate i uključe u društvo. [/pullquote]
Priznaje da je i sam imao predrasude prije nego je došao raditi u Prihvatilište, a i dalje im svjedoči. „Često čujem – Ma ti beskućnici su zapravo samo lijeni i ne žele raditi. Pokušajte se zamisliti da ste trenutno bez krova nad glavom i da svaki dan morate ići na posao. Zamislite koliko je to teško. Nemate se gdje oprati, presvući u čistu odjeću, oprati prljavu, kako ćete bez prebijene kune doći do posla… Pa da ga i nađete, obično je riječ o slabo plaćenim poslovima, često na „crno“, koji su nesigurni i nestalni. Uostalom, mnogi beskućnici, u nemogućnosti pronalaska i zadržavanja pravog posla, često skupljaju boce. Teško da će te nekoga tko po cijele dane obilazi kante za smeće i u njima traži boce, nazvati lijenim. Za to treba biti i te kako i vrijedan i hrabar!“
Jednu stvar, kaže, često zaboravljamo. „A to je da su oni prije svega – ljudi. Ljudi sa svojim snovima, strahovima, željama, manama, vrlinama… Kad ih prihvatite kao ljude, kada ih ne osuđujete unaprijed, onda možete puno s njima. Znate, nekad s njima popijete kavu i popričate i u tih 10-20 minuta napravite više nego u proteklih nekoliko dana!“
Prema njegovom iskustvu, često je jako teško motivirati beskućnike da svoju sadašnju, nezavidnu situaciju izokrenu na bolje. „Upravo zato, svaki mali pomak za njih je zapravo – ogroman! I to treba znati cijeniti. Jako.“
Puno je stvari koje bi, da može, mijenjao u odnosu prema beskućnicima, a to bi svakako bilo da im bude dostupna potrebna liječničke skrbi, da imaju mogućnost udomljavanja po modelu „housing first“ i da se donese definicija beskućništva prema ETHOS tipologiji, koja se koristi u većini zemalja članica EU.
Cijelu priču Pjera Orlića pročitajte ovdje.
