Priču Đordane Barbarić donosimo povodom Svjetskog dana beskućnika (10.10.), kao dio serije priča o ljudima koji rade s beskućnicima. Razgovarali smo i sa Zvonkom Mlinarom iz Hrvatske mreže za beskućnike (pročitajte) i s Pjerom Orlićem iz Prihvatilišta za beskućnike „Ruže sv. Franje“ iz Rijeke (pročitajte).

Ovim pričama želimo podići svijest o poteškoćama s kojima se suočavaju beskućnici i oni koji su im podrška, kao i o još uvijek prisutnim predrasudama s kojima se nastavljaju susretati.

Također želimo podići svijest o ulozi koju ljudi koji rade s beskućnicima imaju u stvaranju boljeg društva i izgradnji podrške onima kojima je najpotrebnija.

Nastavak je to obilježavanja ovog Međunarodnog dana kroz osobne priče, nakon što smo prošle godine imali priliku razgovarati s beskućnicima, o tome kako je to uistinu biti bez vlastitog doma, živjeti na ulici bez krova nad glavom ili u prihvatilištu i osjećati se gotovo nevidljivim za ostatak društva.

Đordana Barbarić voditeljica je Centra znanja za društveno uključivanje i smanjenje siromaštva i bivša dugogodišnja predsjednica udruge MoSt. Od 1999. u udruzi MoSt djeluje na zaštiti i promociji ljudskih prava, osmišljavanju socijalnih usluga za beskućnike i građane u riziku od siromaštva, djecu i mlade s problemima u ponašanju, vršnjake pomagače i mlade volontere u zajednici. Inicijatorica je više nacionalnih mreža, organizatorica i suorganizatorica niza konferencija, nacionalnih i regionalnih susreta, okruglih stolova, tribina i humanitarnih akcija u domeni djelovanja.

Aktivno je sudjelovala i bila članica Savjeta pučke pravobraniteljice te niza radnih skupina za izradu zakona i strategija u području siromaštva, beskućništva, volonterskog rada i programa za mlade na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini. Dobitnica je brojnih priznanja za svoj rad s društveno i isključenim skupinama i za doprinos razvoju civilnog društva.

 

Što Vas i dalje motivira u radu?

U prvom redu duboki ljudski i životni smisao onoga što radim, pomaganje i pružanje podrške djeci, mladima, ljudima u različitim nepovoljnim životnim situacijama smisao je pomagačkih struka, ali i naših  života, uporište je i mog života.  Mogućnost da aktivnim djelovanjem, zagovaranjem, analizom javnih politika, istupima u javnosti utječem s timom suradnika na osnaživanje pojedinca i na promjene u zajednici i u zakonskoj regulativi, dodatna je i stalna, svakodnevna motivacija i satisfakcija.

Posebno motivira saznanje i uvid kako je moguće doprinijeti promjenama na bolje u životima ljudi koji su na rubu i koji su izgubili vjeru i u sebe i u institucije i kako je upornim, predanim radom moguća promjena u gradu u kojem živimo.

Suvremena teorija i praksa socijalnog rada ima dva temeljna pristupa – usmjerenost na osnaživanje pojedinca, jačanje njegovih snaga, kompetencija, otpornosti, pružanje konkretne pomoći čovjeku u potrebi; i usmjerenost na osnaživanje organizacije, zajednice i društva u cjelini i uključivanje većeg broja građana na aktivno djelovanje i filantropiju. MoSt je upravo zagovornik takvog koncepta rada u svim programima, posebice kroz program Centra znanja.

S kojim se predrasudama o beskućnicima susrećete?

„Sami su krivi“, „Sve su to ovisnici“, „Neradnici“, Izabrali su takav život“, „To je tako, ne možeš ti njima ništa pomoć“…najčešće su rečenice kojima se opisuju i pojašnjavaju beskućnici. Naš pomagački i humanitarni rad, od početaka do danas, nosio je i stalnu borbu s predrasudama i stigmom koja je pratila naše korisnike, ali i predrasude prema organizacijama civilnog društva i nama koji smo potrebe i prava ljudi, koji su nam se obraćali za pomoć, pokušavali iskomunicirati u javnom prostoru, kroz naše akcije, tribine, okrugle stolove, konferencije, medijske istupe.

Danas, 22 godine nakon, tisuće građana svih dobnih skupina pomaže u aktivnostima Centra za beskućnike/ce i Socijalnoj samoposluzi, uključuju se u naše akcije i iniciraju nove, više od deset godina građani svaku večer kuhaju za beskućnike, vrtići, sve osnovne i srednje škole i sve sastavnice Sveučilišta u Splitu, svi sportski klubovi doprinose našem radu 365 dana u godini i to je najveća pobjeda nad predrasudama.

 

Možete li nam ispričati primjer nekoga tko Vam je ostao u sjećanju i zašto?

Kroz naš Centar za beskućnice/ke prošlo je više tisuća žena i muškaraca, teških, bolnih, kompleksnih sudbina. Pamtim mnoge. Ako bih mogla uopće nekoga izdvojiti, bile bi to dvije žene o kojima smo dublja saznanja o njihovim obiteljskim anamnezama dobili tek kada više nisu bile među živima. Jedna od njih je žena koja je zbog obiteljskog zlostavljanja napustila obitelj i prepustila se preživljavanju na ulici i sa svim onim što ulica nosi. Bilo je strašno saznanje kakve tragove na njenom tijelu i duši takav život ostavlja, došla je potpuno iscrpljena i nakon desetak dana umrla, a mi smo tad započeli potragu za njenim identitetom, uspjeli pronaći obitelj i sahranjena je u krugu onih kojima je oduvijek pripadala.

Druga korisnica je bila žena starije životne dobi čiji stvarni identitet smo saznali u dokumentima i fotografijama koje su ostale iza nje. Bila je potomak ugledne obitelji, imala diplomatsku putovnicu, brojne fotografije s putovanja u svjetske metropole…nakon smrti započeli smo kompliciran birokratski proces da je sahranimo u drugom gradu, u obiteljskoj grobnici i nju vratimo obitelji kojoj je pripadala.

 

Da imate moć, koje tri konkretne stvari biste promijenili ili uveli u skrbi sustava prema beskućnicima?

„Da sam ja netko“ , za početak, zalagala bih se da se zakoni, strategije, mjere, pravilnici, koje imamo i koji su dobri i učinkoviti, primjenjuju. Pravo na dostojanstven život svih građana, pravedna socijalna politika, jednako dostupne i priuštive socijalne i zdravstvene usluge svim ranjivim skupinama u svakom dijelu naše zemlje, svakoj županiji, svakom gradu središtu županije bilo bi ono što bi mijenjala, jer sada nije tako. I stalni, otvoren dijalog tijela odlučivanja s onima na terenu, na državnoj, regionalnoj i lokalnoj razini jer vrijeme u kojem živimo stalno donosi nove kategorije ljudi u riziku od siromaštva i beskućništva.