Više od 250 tisuća građana nema mogućnost priključka na vodovod, mnogi si priključak ne mogu ni priuštiti, a dio ih ostaje bez vode jer ne mogu platiti račun – dio je to problema građana s dostupnošću vode koji su istaknuti na okruglom stolu ‘Ljudsko pravo na vodu, je li vrijeme za zaštitu Ustavom’.
Okrugli stol organizirala je pučka pravobraniteljica Lora Vidović, kako bi potaknula stručnu i javnu raspravu na ovu temu. “Pravo na vodu, kako ga je prepoznao UN, ovlašćuje svakoga na dovoljnu količinu sigurne, fizički i financijski dostupne vode za osobne potrebe i potrebe kućanstva i podrazumijeva prvenstveno opskrbu vodom za piće i sanitarne potrebe stanovnika, a tek potom za gospodarske potrebe. Dakle, ne podrazumijeva pravo na neograničene količine, niti na besplatnu vodu – već na onu potrebnu za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba”, naglasila je pravobraniteljica. Istaknula je i problem cijene vode, koja ovisi o mjestu stanovanja, a može iznositi od 9 do 27 kuna po kubiku.
Argumente za konstitucionalizaciju vode u Hrvatskoj iznijela je Sanja Barić s Pravnog fakulteta u Rijeci te članica Savjeta za ljudska prava pučke pravobraniteljice. “Pravo na vodu za piće i sanitarne potrebe je preduvjet za ostvarenje dostojanstva ljudskog života, treba ga priznati kao univerzalno i temeljno ljudsko pravo” – istaknula je.
“Dostupnu pitku vodu iz sustava javne vodoopskrbe u Hrvatskoj ima 94 posto stanovništva. Mora se napomenuti da priključaka ima znatno manje, negdje oko 86 posto”, ustvrdila je Elizabeta Kos iz Ministarstva zaštite okoliša i energetike. Istaknula je da Hrvatska iz sredstava EU-a ima na raspolaganju milijardu i 50 milijuna eura za te namjene obrazlažući da se vodoopskrbni sustav mora uskladiti s EU direktivom o vodi za piće do 2023. godine, kada je krajnji rok direktive i o komunalnim i otpadnim vodama. Naglasila je i da se do 2023. očekuje 100-postotna pokrivenost mrežom, a prema nacrtima novih zakona postoji i mogućnost ukidanja naknada za priključenje.
Komparativna iskustva u primjeni prava na vodu izložila je viša savjetnica za pravne poslove u Istarskoj županiji Desanka Sarvan, ujedno i autorica knjige “PRavo na vodu”. Istaknula je da su države Latinske Amerike od 2000. godine imale procese privatizacije vodnih usluga koji su bili neuspješni i doveli do toga da je cijena vode porasla te su nastupila isključenja siromašnih korisnika iz vodnog sustava. Podsjetila je i kako su u EU postojala tri prijedloga za konstitualizaciju ljudskog prava i to u Belgiji, Italiji i Sloveniji. “U Belgiji je rečeno da to nije pitanje u fokusu interesa jer oni imaju jako dobro zaštićeno ljudsko pravo na vodu, u smislu da svi građani imaju 15 kubika vode na godinu besplatno. U Italiji taj prijedlog nije razmatran, a u Sloveniji je unesen u Ustav”, naglasila je.
Govoreći o mogućnosti privatizacije voda u Hrvatskoj, Enes Ćerimagić iz Zelene akcije naglasio je kako za nju ne postoji namjera, ali prostora za rizik svakako ima. Istaknuo je i kak oje nužno postići veći stupanj decentralizacije te povećati javni i društveni nadzor nad vodnim uslugama. Perspektivu isporučitelja vodnih usluga iznio je Tomislav Šuta, direktor splitskog Vodovoda i kanalizacije, istaknuvši napore koje su u ovoj godini poduzeli kako bi povećali transparentnost rada, komunikaciju s potrošačima i postotak naplate potraživanja.
Izvor: UPP/Hina
