Policijski sustav

* Napomena: Čitate poglavlje iz Izvješća pučke pravobraniteljice za 2024. godinu, koje smo predali Hrvatskom saboru u ožujku 2025. Cijelo Izvješće možete otvoriti u PDF formatu ili u interaktivnoj verziji.

Više o povezanim temama pročitajte i u drugim poglavljima Izvješća, navedenima na dnu ove stranice.

Ovo poglavlje podijeljeno je na cjeline:

• Zaštita prava građana u policijskom postupanju

• Obavljanje poslova Nacionalnog preventivnog mehanizma (NPM-a)

• Statusna prava

Pučka pravobraniteljica temeljem ombudsmanskog te mandata nacionalne institucije za zaštitu ljudskih prava, sukladno ovlastima iz Zakona o pučkom pravobranitelju, postupa po pritužbama na policijsko postupanje te u predmetima pokrenutima na vlastitu inicijativu. Temeljem mandata Nacionalnog preventivnog mehanizma (NPM), sukladno ovlastima iz Zakona o Nacionalnom preventivnom mehanizmu za sprečavanje mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja, preventivno obilazi mjesta u kojima se nalaze osobe kojima je ograničena sloboda kretanja odnosno policijske postaje i pritvorske jedinice. U prvom dijelu je prikazan rad po predmetima, a u drugom uvid stečen kroz preventivne obilaske.

Zaštita prava građana u policijskom postupanju

Zaprimljene pritužbe odnosile su se, između ostalog, na postupanje policijskih službenika pri utvrđivanju prekršaja, primjerice pri intervencijama kod narušavanja javnog reda i mira te kod utvrđivanja okolnosti prometnih nesreća. Građani se najčešće pritužuju na propuste u provođenju očevida i neobavljanje obavijesnih razgovora sa svim sudionicima događaja. Ističu i pristranost policijskih službenika prilikom intervencija te nepoduzimanje svih mjera i radnji kako bi se utvrdilo činjenično stanje, što rezultira podnošenjem optužnog prijedloga prema svim sudionicima događaja.

Građani ukazuju i na neprofesionalnu i neuljudnu komunikaciju policijskih službenika pri podnošenju prijava te pri intervencijama, kao i na neadekvatno postupanje policijskih službenika prilikom prijava uznemiravanja, nerijetko navodeći da policijski službenici relativiziraju prijavu te da potom izostaje primjerena reakcija i postupanje.

U 2024. godini ponovio se problem identifikacije policijskih službenika za koje postoji sumnja na neprofesionalno/nezakonito postupanje, na što smo ukazali i u Izvješću za 2022. godinu, kada smo preporučili da se uvede efikasni način identifikacije policijskih službenika tijekom policijskog postupanja. U medijima je tako objavljena video snimka iz koje je vidljivo da policijski službenici prilaze vozilu koje je bilo predmet policijske potjere i izletjelo sa kolnika, izvlače vozača i ruše ga na tlo, nakon čega nekoliko policijskih službenika udaraju vozača nogama, što se nastavilo i nakon što je vozač bio fiksiran na tlu. Iz očitovanja Ravnateljstva policije proizlazi da ne mogu utvrditi identitet policijskih službenika te da će video snimku koristiti u edukativne svrhe u svrhu ukazivanja na neprofesionalno ponašanje službenika.

U odnosu na upućenu preporuku iz Izvješća za 2022. godinu, u Mišljenju Vlade RH je navedeno da je  čl. 17 st. 2. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima propisano da se svaki policijski službenik u odori dužan predstaviti pokazivanjem značke i službene iskaznice na zahtjev osobe prema kojoj će primijeniti ovlasti, dok je u st. 3. propisano da se policijski službenik neće predstaviti ako okolnosti primjene policijske ovlasti ukazuju da bi to moglo ugroziti postizanje njenog cilja. Također je istaknuto kako se u MUP-u provodi pilot projekt e-Kiosk, završetkom kojega će biti olakšana identifikacija policijskih službenika u primjeni policijskih ovlasti.

Pri tome, suštinski u Izvješću nismo ukazivali na obvezu policijskog službenika da se predstavi osobi u odnosu na koju primjenjuje policijske ovlasti, već o potrebi da se nakon primjene policijskih ovlasti od strane nadležnih može identificirati policijski službenik za kojeg se sumnja da je postupio neprofesionalno ili nezakonito, radi utvrđivanja moguće odgovornosti, a s obzirom da postoje sporni slučajevi kada policijski službenici ostaju neidentificirani, poput gore navedenog.

Stoga ponovno upozoravamo na važnost identifikacije policijskih službenika koji moguće postupaju nezakonito. Sukladno standardima Europskog odbora za sprječavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT) narušavanje povjerenja u policijsko postupanje može biti temeljeno na nekažnjavanju, odnosno nemogućnosti identificiranja policijskih službenika radi disciplinske i kaznene odgovornosti, čime se prešutno šalje poruka da se ovakva postupanja mogu i ubuduće tolerirati. CPT naglašava da svaka zabrana mučenja i drugih oblika zlostavljanja gubi na uvjerljivosti ako službene osobe koje su počinile takva djela ne odgovaraju za svoje postupke. Stoga ponovno ukazujemo na potrebu uvođenja efikasnog načina identifikacije policijskih službenika u slučaju sumnje na neprofesionalno ili nezakonito postupanje radi utvrđivanja moguće odgovornosti.

Pozitivna je u tom smislu najava projekta kojim se planira nabava i uporaba tzv. body kamera, kao jednog od mogućih rješenja problema identifikacije policijskih službenika, a koje pri tome omogućava i naknadni uvid u samo postupanje. Njihova primjena može smanjiti rizik od kršenja prava građana i olakšati vođenje postupaka protiv službenika koji neprofesionalno postupaju, ali isto i zaštititi policijske službenike u slučaju neosnovanih pritužbi na njihov rad, kao i smanjiti rizik od napada na policijske službenike.

Provedba pilot projekta „E-policija“ 2015. godine obuhvatila je i nošenje kamera na odorama policijskih službenika, upravo sa svrhom boljeg nadzora nad postupanjem prema građanima, ali i mogućnosti da se službenike zaštiti od neosnovanih pritužbi. Iskustvo iz projekta pokazuje nužnost višeg stupnja tehničke pripreme i edukacije prije provedbe novog projekta, kako bi policijski službenici bili obučeni za pravilno korištenje kamera i osviješteni o njihovoj koristi. U suprotnom prijeti opasnost da rezultat novog projekta neće ispuniti svrhu. U tom smislu ističemo da u predmetima u kojima smo zatražili dostavu snimke postupanja u vrijeme provođenja projekta 2015. godine, iste nismo dobili uz obrazloženje da postupanje nije bilo zabilježeno. Stoga je neophodno osigurati da primjena tzv. body kamera bude obvezna u svim policijskim postupanjima, kako bi se otklonila sumnja u njihovu selektivnu uporabu i utjecalo na povjerenje građana u ispravnost policijskog postupanja. Važno je odrediti i primjeren rok čuvanja video zapisa, osobito vezano za intervencije za koje su zaprimljene pritužbe te uzimajući u obzir vrijeme trajanja pritužbenog postupka određenog Zakonom o policiji te drugih mogućih postupaka.

Građani nam se i dalje pritužuju da ih se pri pokušaju podnošenja kaznene prijave u policiji obeshrabruje time što im se tumači da nije riječ o kaznenim djelima koja se progone po službenoj dužnosti ili kaznenim djelima uopće. ZKP propisuje da će kaznena prijava podnesena policiji biti primljena i odmah dostavljena državnom odvjetniku. Kvalifikacija kaznenog djela koje se progoni po službenoj dužnosti te pitanje radi li se o kaznenom djelu u nadležnosti je državnog odvjetništva. Iz zaprimljenih pritužbi može se utvrditi da  policija provodi svojevrsni „prethodni postupak“ ocjene radi li se o kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti, što u slučaju pogrešne ocjene može dovesti do neadekvatnog progona počinitelja i narušavanja prava žrtava. Međutim, iz odredbi ZKP-a proizlazi da ocjena je li prijavljeno djelo kazneno djelo koje se progoni po službenoj dužnosti pripada državnom odvjetniku koji, kada to nije slučaj, donosi rješenje o odbačaju kaznene prijave na temelju čl. 206. st. 1. t. 1. ZKP-a. Stoga i nadalje smatramo potrebnim da se policija prije ocjene radi li se o kaznenom djelu koje se progoni po službenoj dužnosti te o opravdanosti kaznene prijave prethodno konzultira s državnim odvjetnikom i isto evidentira.

Postupali smo i u predmetu uhićenja aktivista građanske inicijative u Puli i pritvaranja više njih u prostoriju predviđenu za smještaj jedne osobe te u kojoj korištenje sanitarnog čvora nije zaklonjeno od pogleda ostalih osoba, što je za posljedicu imalo narušavanje njihove privatnosti. Prethodno je policija objavila priopćenje u kojem je navela da su prostorije u skladu sa standardima i da je to potvrđeno izvješćem NPM-a  iz 2018. godine. To je točno, no nije pojašnjeno da prostorije odgovaraju standardima kada se koriste za smještaj jedne osobe. Upozorili smo da je takvo postupanje kršenje standarda CPT-a.

Povjerenstvo za rad po pritužbama

Građani često navode da im nije bilo poznato da, nakon što su primili odgovor na pritužbu u vezi policijskog postupanja s kojim nisu zadovoljni, imaju pravo uputiti prigovor Službi za unutarnju kontrolu, a nakon toga i Povjerenstvu za rad po pritužbama.

Zakon o policiji ne propisuje obvezu informiranja stranke o mogućnosti daljnjeg prigovora pa građani ostaju u uvjerenju da je postupak okončan. To se može dovesti i u kontekst broja pritužbi koje godišnje zaprima Povjerenstvo za rad po pritužbama (cca 25), koji je gotovo šest puta manji od broja pritužbi koji zaprima Služba za unutarnju kontrolu (cca 150), a njihov broj je deset puta manji od broja pritužbi koji godišnje zaprimaju policijske uprave (cca 1.500). Osim neupućenosti građana o pritužbenom postupku, mogući razlog malom broju predmeta koji stignu Povjerenstvu može biti i ocjena Službe za unutarnju kontrolu o neudovoljavanju prigovora formalnim uvjetima zbog čega se ne prosljeđuju Povjerenstvu ili zbog ocjene da pritužba ne udovoljava uvjetima iz Zakona o policiji, zbog čega se primjenjuje Zakon o sustavu državne uprave.

Primjer je slučaj stranog državljanina koji se pritužio MUP-u da ga granična policija učestalo neosnovano zaustavlja pri prelasku državne granice. Nakon što mu je odgovorilo Ravnateljstvo, a po prigovoru i Služba za unutarnju kontrolu, zatražio je da se predmet uputi na razmatranje Povjerenstvu. Služba za unutarnju kontrolu je to odbila smatrajući da se po pritužbi postupalo temeljem Zakona o sustavu državne uprave, a ne Zakona o policiji, i ocjene da podnesci nisu sadržavali podatke o mjestu i vremenu primjene policijskih ovlasti kojima su povrijeđena prava ili slobode pritužitelja te njegov potpis. Takva ocjena nije uzela u obzir da je iz jednog od dopisa vidljivo da je pritužba prema čl. 5.a Zakona o policiji upućena na razmatranje rukovoditelju ustrojstvene jedinice MUP-a, što ukazuje da, iako je možda i sadržavala formalne nedostatke, to tada nije predstavljalo prepreku za provođenje postupka prema Zakonu o policiji (čak i bez pozivanja pritužitelja da u određenom roku ispravi formalne nedostatke). Pozivanje na mogući formalni nedostatak postalo je aktualno tek kada se predmet trebao proslijediti Povjerenstvu.

Prema Presudi Upravnog suda u Zagrebu Uszp-4/19-5 od 2. prosinca 2021. godine, sukladno Zakonu o općem upravnom postupku, MUP je obvezan brinuti se da neznanje odnosno neukost stranke i drugih osoba koje sudjeluju u postupku ne budu na štetu prava koja im po zakonu pripadaju. Stoga pritužitelje treba zaključkom upozoriti na nedostatak i odrediti im rok u kojem su ga dužni otkloniti, uz upozorenje na pravne posljedice ako to ne učini, a ne iz formalnih razloga uskraćivati pravo na daljnje postupanje, tj. na pravnu zaštitu popisanu Zakonom o policiji.

Obavljanje poslova Nacionalnog preventivnog mehanizma (NPM-a)

Sukladno ovlastima, u cilju sprečavanja mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja, NPM je u 2024. godini nenajavljeno obišao policijske postaje u Zadru i Biogradu te pritvorsku jedinicu u PU zadarskoj. Suradnja s policijskim službenicima pri obilascima je bila zadovoljavajuća, nije bilo ograničenja u pogledu provođenja mandata te je NPM-u bez ograničenja bio omogućen uvid u podatke i evidencije koje se vode u pisanom ili elektroničkom obliku.

Tijekom obilazaka pregledani su uvjeti smještaja, vozila za prijevoz te je izvršen uvid u službene evidencije. Kao i prethodnih godina, veći dio preporuka vezan je uz uvjete smještaja, koji i nadalje nisu potpuno usklađeni sa Standardima prostorija u kojima borave osobe kojima je oduzeta sloboda kretanja MUP-a (Standardi) i primjenljivim standardima Europskog odbora za sprječavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT standardi). Nakon obilazaka upućeno je osam preporuka i jedno upozorenje.

Uvjeti smještaja

Tijekom obilazaka utvrđeno je da policijske postaje imaju dovoljno prostrane prostorije za smještaj OLS, s osiguranim dnevnim i umjetnim svjetlom, ventilacijom i grijanjem. Međutim, i nadalje se nailazi na prostorije bez sanitarnog čvora i izravno dostupne pitke vode pa OLS ovise o policijskim službenicima, što je  suprotno Standardima.

Zidovima i podovima pojedinih prostorija potrebna je sanacija, jer se na dijelu poda i na dijelu zida nalaze pločice, odnosno materijal koji se može razbiti, što je suprotno Standardima. Budući da za otklanjanje uočenih nedostataka nisu potrebna velika ulaganja, nejasno je zašto već nisu poduzete mjere kako bi se uvjeti smještaja uskladili s propisanim standardima.

Više godina ukazujemo i na potrebu uvođenja video nadzora ili njegovu nadogradnju u sve prostorije i prostore kojima se kreću ili u kojima se nalaze OLS (osim sanitarnog čvora), no hodnici i prostorije u kojima se kreću OLS i nadalje nisu u potpunosti pokrivene video nadzorom. To bi bila dodatna mjera zaštite protiv njihova eventualnog zlostavljanja, kao i zaštita policijskih službenika od neutemeljenih navoda o fizičkom ili psihičkom zlostavljanju ili neljudskom postupanju. Stoga je uvođenje ili nadogradnja video nadzora prioritet za rješavanje.

Pritvorska jedinica u PU zadarskoj nema šetalište za boravak OLS na svježem zraku, što je suprotno Standardima u kojima se navodi da je osobama koje su u policijskom pritvoru 24 sata ili dulje potrebno, u mjeri u kojoj je to moguće, omogućiti dnevni boravak i rekreaciju na svježem zraku.

Pritvorska jedinica nema prostoriju za prijam uhićenika pa se on obavlja u prostoriji pritvorskog nadzornika. Nadalje, prostorija za komunikaciju s odvjetnikom služi i kao prostorija za pretragu i liječnički pregled uhićenika. Sve navedeno suprotno je Standardima kojima se predviđa zasebna prostorija za pretragu.

Prava osoba lišenih slobode

Tijekom obilazaka i nadalje uočavamo da OLS, iako imaju mogućnost koristiti privremenu BPP sukladno ZKP-u, rijetko pozivaju odvjetnika, odnosno da ih se većina odriče prava na branitelja, što iznenađuje jer pristup proceduralnim jamstvima u prvim satima policijskog lišavanja slobode osigurava pravično suđenje prema s čl. 6. EKLJP, a istovremeno je i učinkoviti način sprječavanja mogućeg nasilja. Stoga treba uložiti dodatne napore u informiranje OLS o važnosti korištenja BPP.

Liječnička pomoć osigurava se na zahtjev ili kada osoba ima vidljive ozljede. Utvrđeno je da policijske postaje i pritvorska jedinica imaju dobru suradnju s Hitnom medicinskom pomoći koja dolazi na poziv ili pak policijski službenici osobu odvoze na pregled.

Iako policijske postaje raspolažu listom ovlaštenih tumača i branitelja i nadalje se događa da u slučajevima OLS stranih državljana, na propisanim obrascima nedostaju potpisi tumača. Uz to se u predmetima ne nalaze niti propisani obrasci na jeziku koji govori ili poznaje OLS (Izvješće o uhićenju, pouka o pravima) te nije koji je jezik korišten. Iako se obrazlaže da je u predmetnim slučajevima vjerojatno policijski službenik komunicirao jezikom kojeg govori OLS, ukazujemo da izostanak (potpisa) tumača te nedostatak obrazaca na jezicima koje OLS razumiju, može izazvati sumnju je li tijekom uhićenja bilo osigurano prevođenje.

Transportna vozila

Većina policijskih postaja raspolaže s transportnim vozilima u ispravnom stanju. No, i nadalje se uočava da vozila u dijelu koji je namijenjen za OLS nisu opremljena rukohvatima i sigurnosnim pojasevima, kojima bi se rizik nastanka ozljeda pri prijevozu sveo na najmanju moguću mjeru, što bi bilo u skladu sa CPT standardima.

Statusna prava

U poglavlju statusna prava građana obrađuju se teme prebivališta, stjecanja hrvatskog državljanstva i reguliranja boravka stranaca. 

Prebivalište

Pojam prebivališta je u Zakonu o prebivalištu definiran kao mjesto u kojem se osoba trajno nastanila radi ostvarivanja svojih prava i obveza vezanih uz životne interese kao što su obiteljski, profesionalni, ekonomski, socijalni i dr. Prebivalište je vrlo važno za određivanje nadležnosti u raznim pravnim postupcima. Primjerice, za upis u državne matice činjenice rođenja, sklapanja braka ili smrti, za promjenu osobnog imena, za izvanparnične postupke koji se provode prema Obiteljskom zakonu, za ostavinske postupke i dr.

Rješenje o odjavi prebivališta po službenoj dužnosti, koje se donosi kada građanin ne živi na adresi stanovanja, ima dalekosežne posljedice jer time prestaje važiti i osobna iskaznica, što dovodi do brojnih poteškoća u svakodnevnom životu. Primjerice, bez prijavljenog prebivališta i osobne iskaznice građanin gubi pravo na zdravstveno osiguranje na teret državnog proračuna. Protiv rješenja o odjavi prebivališta je moguće pokrenuti upravni spor, a cijelo vrijeme sudskog postupka osoba je, u slučaju nemogućnosti prijave prebivališta na drugoj adresi, bez osobne iskaznice kojom dokazuje svoj identitet. To ukazuje na potrebu sagledavanja posljedica s kojima se građanin može suočiti u ovakvoj situaciji i potrebe iznalaženja odgovarajućih rješenja. O posljedicama s kojima se građani suočavaju nakon odjave prebivališta po službenoj dužnosti i poništenja osobne iskaznice svjedoči slučaj građanke, koja se našla u takvoj situaciji nakon prijave njenog brata s kojim je u imovinsko-pravnom sporu oko naslijeđa. Prema tvrdnji građanke, iako je suvlasnica kuće i najviše vremena boravi u njoj, odjavljeno joj je prebivalište i poništena osobna iskaznica pa je bila ograničena u korištenju brojnih usluga, poput podizanja novca u banci ili ulaska u institucije u kojima se mora predočiti osobna iskaznica. U konačnici je građanka prijavila novo prebivalište u susjednom objektu koji je legaliziran i u međuvremenu je dobio kućni broj.

 „Zastrašena sam budućim neizvjesnostima kojima sam izložena jer mi je ukinuto pravo na prebivalište na nekretnini koje sam suvlasnik i ograničeno mi je kretanje jer mi je osobna nevažeća od …

Zastrašena sam jer ne znam gdje sada prijaviti prebivalište za izdavanje osobne iskaznice jer kuća na adresi … više nije u mom vlasništvu. Bez osobne iskaznice ne mogu podizati novac na banci, pošti, ne mogu pristupiti ni u jednu javnu ustanovu, bolnicu gdje se traži osobna iskaznica radi identifikacije ili dokaza o mjestu prebivanja.

Zastrašena sam jer unatoč tome što svakodnevno najviše vremena provodim na adresi u dvorištu i dijelu kuće koji su mi dostupni a čiji sam suvlasnik, to nije dovoljno i zakonito za MUP RH kao mjesto mog stalnog prebivališta iako tu uistinu i prebivam.“

Državljanstvo

U postupcima stjecanja i utvrđivanja hrvatskog državljanstva pritužitelji često ističu dugotrajnost upravnih postupaka, što se negativno odražava i na ostvarivanje ostalih povezanih prava, primjerice prava na zdravstvenu zaštitu, na rad i dr. Pri tome je bitno stajalište Ustavnog suda RH u predmetu U-IIIA-650/2022 od 20. lipnja 2024. godine, da se razumnost duljine postupka uvijek mora procjenjivati u svjetlu okolnosti konkretnog slučaja prema kriterijima složenosti predmeta, ponašanju podnositelja i nadležnih tijela te važnosti predmeta postupka za podnositelja.

U Izvješću za 2023. godinu pisali smo o slučaju građanina koji je zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva po osnovi pripadnosti hrvatskom narodu podnio još 2019. godine, kojemu je MUP odbio zahtjev, nakon čega je Upravni sud u Zagrebu presudom iz studenoga 2022. godine poništio rješenje MUP-a te je naloženo postupanje po izreci presude najkasnije u roku od 60 dana. Međutim, MUP je novo rješenje donio tek nakon 11 mjeseci, a podnositelj zahtjeva je hrvatski državljanin postao tek krajem veljače 2024. godine. Dakle, iako je sud naložio provođenje postupka u roku od 60 dana, okončan je nakon gotovo 15 mjeseci od sudske presude, odnosno šest godina od podnošenja zahtjeva, što je jasni primjer dugotrajnosti postupka na štetu građanina. Stoga naglašavamo važnost poštivanja zakonskih rokova vođenja postupaka stjecanja ili utvrđivanja hrvatskog državljanstva.

Boravak stranaca

Zakonom o strancima (ZOS) privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji i životnog partnerstva s hrvatskim državljaninom odobrava(o) se na dvije godine, a novina predviđena njegovim izmjenama i dopunama je da se na isti rok odobrava i u slučaju spajanja obitelji ili životnog partnerstva s državljaninom treće zemlje na dugotrajnom ili stalnom boravku, odobrenom azilu ili supsidijarnoj zaštiti sukladno propisu kojim se uređuje međunarodna zaštita, ili državljaninom treće zemlje koji ima odobren privremeni boravak, kao i u slučaju privremenog boravka u svrhu useljavanja i povratka hrvatskog iseljeništva.

Pri izmjenama i dopunama ZOS-a, odnosno novom članku 62.a, kojim je bilo predložena obveza državljanina treće zemlje da obavijesti policijsku upravu/postaju o prestanku uvjeta na temelju kojih mu je odobren privremeni boravak u roku od pet dana od nastupa konkretnih okolnosti, predložili smo da se rok produži na 15 dana, jer se normativnim rješenjem predviđa i prekršajno/novčano sankcioniranje za propust roka, što je prihvaćeno.

U vezi odobrenja autonomnog boravka u primjeru koji smo naveli u Izvješću za 2022. godinu ukazali smo na nejasnoće propisa. Naime, stranoj državljanki s odobrenim boravkom temeljem braka s hrvatskim državljaninom od 2018. godine, 2021. godine je doneseno rješenje o prestanku boravka zbog smrti supruga, te nije razmatrana mogućnost odobrenja autonomnog boravka, uz obrazloženje da u RH nije boravila pune tri godine.

Autonomni boravak može se odobriti bračnom ili izvanbračnom drugu, životnom ili neformalnom životnom partneru, kao i djetetu koje je postalo punoljetno, ako ima odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji ili životnog partnerstva u neprekidnom trajanju od tri godine i ako ispunjava ostale uvjete za odobrenje privremenog boravka. Iznimno se autonomni boravak može odobriti i državljaninu treće zemlje, ako u trenutku smrti osobe zbog koje mu je odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji ili u svrhu životnog partnerstva ima odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji ili u svrhu životnog partnerstva u neprekidnom trajanju od tri godine te ispunjava uvjete za odobrenje privremenog boravka.

Iz dosadašnje prakse proizlazi da se autonomni boravak ne odobrava stranom državljaninu koji unatoč tome što rješenjima nadležnog tijela ima odobren privremeni boravak u trajanju od tri godine u kontinuitetu, ako njegov bračni drug/izvanbračni drug/životni partner/neformalni životni partner premine nakon npr. dvije godine i jednog mjeseca trajanja bračne zajednice/životnog partnerstva, što upućuje da se autonomni boravak iznimno odobrava samo ako je brak/izvanbračna zajednica/neformalno partnerstvo trajalo tri godine neprekidno.

Osim toga, ukoliko je strani državljanin, da bi mu se iznimno odobrio autonomni boravak u RH, u trenutku smrti osobe na temelju koje mu je odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji ili u svrhu životnog partnerstva već imao prethodno odobren privremeni boravak po istoj osnovi u neprekidnom trajanju od tri godine, ostaje nejasno zbog čega se izravno ne primijeni temeljna odredba o odobravanju autonomnog boravka jer nije razvidno kakvu iznimku od pravila predstavlja propisani izuzetak, budući da se u oba slučaja inzistira da strani državljanin mora imati prethodno odobreni privremeni boravak u RH u neprekidnom trajanju od tri godine. U tom kontekstu smatramo da se normom mora prezentirati jasna razlika odnosa pravilo-iznimka, odnosno iz iznimke bi se trebalo zaključiti kako trenutak smrti osobe na temelju koje je odobren boravak u konkretnom slučaju ne znači i automatski prestanak boravka i obvezu napuštanja RH, ako je brak/izvanbračna zajednica/životno partnerstvo/neformalno životno partnerstvo trajalo kraće od tri godine, imajući u vidu da je smrt hrvatskog državljanina neočekivana, nepredvidiva i izvanredna situacija zbog koje ne bi trebao ispaštati strani državljanin, slijedom čega je, pretpostavljamo, iznimka i bila propisana.

U slučaju članica obitelji hrvatskog državljanina koje su zbog ratnog stanja izbjegle iz Sirije, uočili smo da je propušteno primijeniti odredbe ZOS-a o spajanju obitelji. Naime, odbijeni su zahtjevi dvije punoljetne kćeri hrvatskog državljanina za odobrenje privremenog boravka iz humanitarnih razloga jer je ocjenjeno da se zapravo radi o slučaju spajanja obitelji. Sukladno čl. 7. ZUP-a koji propisuje načelo pravne pomoći, kad ovlaštena službena osoba tijekom postupka sazna ili ocijeni da stranka ima osnovu za ostvarenje nekog prava, upozorit će je na to, kao i na posljedice radnji ili propuštanja, a brinut će i da neznanje odnosno neukost stranke i drugih koji sudjeluju u postupku ne šteti pravima koja im po zakonu pripadaju. Stoga je nejasno zašto strankama nije ukazano na mogućnost prenamjene zahtjeva u tijeku postupka kako bi se u konačnici odobrili boravci zbog spajanja obitelji prema čl. 64. st. 2. ZOS-a.

Povezane teme u Izvješću pučke pravobraniteljice za 2024. godinu:

Pravo na rad, Diskriminacija temeljem rasnog ili etničkog podrijetla, Branitelji ljudskih prava, Zločini iz mržnje, Postupanje Europskog suda za ljudska prava, Izražavanje u javnom prostoru, Pravosuđe i Javno okupljanje.

Više o djelovanju Nacionalnog preventivnog mehanizma za sprečavanje mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja (NPM) možete pronaći u poglavljima: Tražitelji međunarodne zaštite i iregularni migranti, Zatvorski sustav i Osobe s duševnim smetnjama kojima je ograničena sloboda kretanja, Domovi za starije: obavljanje poslova NPM-a.

Cijelo Izvješće pučke pravobraniteljice za 2024. godinu možete otvoriti u PDF formatu ili u interaktivnoj verziji.