Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter sudjelovala je u javnom savjetovanju na prijedlog izmjena i dopuna Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, koje je bilo otvoreno do 5. 4. 2025. godine.

Komentari i prijedlozi pučke pravobraniteljice odnose se na različite probleme s kojima joj se građani obraćaju, a mogli bi ojačati zaštitu prava na zdravlje u Hrvatskoj. Točnije, odnose se na:

  • obvezu osobnog dolaska u HZZO svaka tri mjeseca
  • probleme studenata koji studiraju u drugim državama članicama EU
  • potrebu da i beskućnici budu navedeni kao skupina koja može steći obvezno zdravstveno osiguranje, jer ga sada nemaju ako im nije regulirano prebivalište
  • potrebu da se zaposlenoj djeci, unucima, nećacima, braći i sestrama omogući korištenje bolovanja za njegu i skrb o starijim i nemoćnim članovima obitelji
  • uvjete za ostvarivanje i način računanja naknade za troškove prijevoza

Više o ovim komentarima prijedlozima pročitajte u nastavku, a sve ih pronađite ovdje.

 

Treba ukinuti obvezu periodičnog osobnog pristupanja HZZO-u

Što je problem

Prije dvije godine uvedena je nova obveza dijelu osiguranika, da redovito (jednom u tri mjeseca) osobno dođu u najbliži ured HZZO-a kako ne bi izgubili obvezno zdravstveno osiguranje. Kad je Ministarstvo zdravstva predložilo ovu obvezu, pučka pravobraniteljica upozorila je na posljedice koje će imati na građane, no njezini komentari nisu uvaženi.

Nažalost, upozorenja su se ostvarila pa je tako samo prošle godine zbog ove obveze bez zdravstvenog osiguranja ostalo je 13.184 osoba, ali problem je što među njima ima i mnogo teško oboljelih koji iz različitih razloga nisu mogli ispuniti ovu obvezu ili nisu za nju ni znali.

Tko je sve ostao bez obveznog zdravstvenog osiguranja

Građani u pritužbama govore kako nisu znali da se ova obveza odnosi na njih ili nisu razumjeli do kada su se trebali javiti, kao i da zbog bolesti, invaliditeta i drugih objektivnih okolnosti to jednostavno nisu mogli učiniti. Mnogi su saznali da su izgubili zdravstveno osiguranje tek kad su došli liječniku ili htjeli podići redovitu terapiju, a bez zdravstvenog osiguranja i istovremeno porodiljne naknade, ostale su i mnoge žene na rodiljnom/roditeljskom dopustu.

Ova obveza negativno je utjecala na hrvatske državljane koji se školuju izvan Hrvatske, a koji se nisu mogli periodički vraćati kako bi se javljali HZZO-u pa su stoga mnogi u situaciji da nemaju zdravstveno osiguranje kad dođu u Hrvatsku, odnosno moraju ga plaćati.

S obzirom na sve primjere, ne čudi što se do kraja 2024. godine pučkoj pravobraniteljici pritužilo 129 osoba u ovoj situaciji, što je najveći broj pritužbi koje je ikad izazvao jedan zakon.

Pučka pravobraniteljica u lipnju 2023. godine Ustavnom je sudu podnijela zahtjev za ocjenu ustavnosti odredbi Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju koje propisuju ovu obvezu. Istaknula je kako ova obveza dovodi do diskriminacije temeljem zdravstvenog stanja, invaliditeta i imovnog stanja koja je zabranjena Zakonom o suzbijanju diskriminacije i narušava ustavno načelo jednakosti pred zakonom. No, Ustavni sud o njezinom zahtjevu još nije odlučio.

Što Ministarstvo predlaže novim zakonskim izmjenama

Ministarstvo zdravstva ovim izmjenama i dopunama Zakona o obveznom osiguranju pokušava, nakon gotovo dvije godine, ublažiti negativne posljedice koju je obveza osobnog dolaska imala i nastavlja imati na građane. Tako se uvode iznimke za dio osiguranika – osobe za vrijeme korištenja prava na rodiljne i roditeljske potpore te ako zbog svog zdravstvenog stanja ili drugog opravdanog razloga nisu u mogućnosti osobno pristupiti HZZO-u, pod uvjetom da su o istom obavijestile HZZO.

Isto tako se među skupinu koje su obvezne doći u HZZO jednom u tri mjeseca dodaju osobe koje su izgubile status redovitog učenika ili studenta i prijavile se HZZO-u u roku od 30 dana.

Jesu li te izmjene dovoljne

Uvođenje iznimke nije adekvatno rješenje za sve negativne učinke koje obveza periodičnog osobnog pristupala ima i koje i dalje proizvodi.

Prije svega, velik broj osoba već je izgubio obvezno zdravstveno osiguranje zbog ove obveze, i neće ga dobiti temeljem ovih izmjena, iako i dalje ispunjavaju ključni i supstancijalni uvjet za njega, a to je da su izvan sustava rada. Mnogi od njih ga sada plaćaju sami, iako su i dalje nezaposleni ili koriste rodiljni/roditeljski dopust.

Osim toga, uvođenje iznimke otvara prostor arbitrarnom postupanju jer nije propisano čime netko može dokazati da nije u mogućnosti osobno pristupiti HZZO-u, kao ni tko odlučuje je li taj razlog uistinu opravdan – službenici HZZO-a koji rade izravno sa strankama, Povjerenstvo HZZO-a ili netko treći. Nije ni jasno definirano što se podrazumijeva pod „drugim opravdanim razlozima“.

Nadalje, pitanje je hoće li osigurane osobe biti upoznate s time da postoje iznimke i da se odnose i na njih ili će zbog nedostatka tih informacija ipak biti odjavljene iz obveznog zdravstvenog osiguranja, iako su ga mogle zadržati.

Naime, ovakve iznimke već se čine u praksi HZZO-a, kada je u pitanju zdravstveno stanje, ali pritužbe pokazuju da neke osobe takvu informaciju nemaju. Također, osobe koje nemaju telefon ili računalo/internet morat će osobno pristupati jer je za njih to jedini način komunikacije s HZZO-om, što znači da su osobe lošijeg imovnog stanja unaprijed isključene iz mogućnosti izuzimanja od obveze osobnog pristupanja. Ovakve situacije zasigurno ne spadaju u prosjek životnih okolnosti, no itekako su moguće, posebno kada govorimo o područjima koja su prometno i zemljopisno udaljena/izolirana od gradskih sjedišta.

Što je zapravo potrebno učiniti

Zbog svih ovih razloga potrebno je u potpunosti ukinuti obvezu redovitog osobnog dolaska u HZZO jednom u tri mjeseca, a evidencije ažurirati i zlouporabe prevenirati u skladu s mogućnostima 21. stoljeća – razmjenom podataka između HZZO-a i drugih javnopravnih tijela, kao što su Ministarstvo unutarnjih poslova (zbog evidencija o prebivalištu) ili Porezna uprava (zbog evidencija o poreznoj rezidentnosti).

Potrebno je i svima koji su zbog uvođenja ove obveze ostali bez obveznog zdravstvenog osiguranja, a zadovoljavaju ključni i supstancijalni uvjet da su nezaposleni, omogućiti ponovno stjecanje statusa osigurane osobe na teret sredstava Državnog proračuna. Za to je potrebno uvesti novu osnovu osiguranja, a ove izmjene i dopune upravo su prilika za to.  .

 

Treba spriječiti da studenti koji studiraju u EU gube zdravstveno osiguranje

Što je problem

Jedan od razloga zbog kojeg netko može ostati bez zdravstvenog osiguranja jest ako prijavi privremeni odlazak izvan Hrvatske. To se događa i hrvatskim studentima koji redovno studiraju u drugim državama članicama EU, koji su se također obratili pučkoj pravobraniteljici.

Oni tako u mjestu studiranja ne mogu ostvariti zdravstvenu zaštitu temeljem Europske kartice zdravstvenog osiguranja, a nemaju obvezno zdravstveno osiguranje niti kada se vrate u Hrvatsku. Na ovaj je problem pučka pravobraniteljica upozorila i Vladu Republike Hrvatske, a i Katedra za Europsko javno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu potvrdila je njezin stav da je riječ o povredi slobode kretanja kao prava građana EU-a jer odvraća studente od njezinog korištenja.

Što je potrebno učiniti

Kako bi se osiguralo da hrvatski studenti/učenici koji se redovito školuju u drugim državama članicama i imaju prebivalište u Hrvatskoj zadrže i obvezno zdravstveno osiguranje, potrebno je uvesti iznimku od prestanka statusa za one osigurane osobe koje prijave privremeni odlazak izvan Hrvatske ako se redovno školuju u drugoj državi članici EU-a.

 

Zdravstveno osiguranje treba omogućiti i beskućnicima koji nemaju prebivalište

Što je problem

Beskućnici su uglavnom hrvatski državljani bez prihoda, žive u ekstremnom siromaštvu, uglavnom su nevidljivi u društvu, a zbog lošeg imovnog stanja im je, između ostalog, često onemogućen pristup osnovnim pravima.

Unatoč tome, Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju ne spominje ih u popisu skupina koje stječu obvezno zdravstveno osiguranje na teret sredstava proračuna. Naime, kako beskućnici često nemaju regulirano prebivalište, posljedica je i da nemaju ni zdravstveno osiguranje pa izbjegavaju otići liječniku kad imaju problema sa zdravljem, a kada to i učine, troškove liječenja podmiruju pružatelji usluga smještaja za beskućnike jer su prijavljeni na njihovoj adresi.

Što je potrebno učiniti

Beskućnici bi, kao najugroženija skupina društva, trebali imati besplatnu zdravstvenu zaštitu, bez obzira imaju li regulirano prebivalište. Uostalom, i novi Nacionalni plan razvoja zdravstva 2021.-2027. među prioritete stavlja i unaprjeđenje zdravstvene zaštite ranjivih skupina, što beskućnici svakako jesu.

Zato  je potrebno dopuniti Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju i navesti i beskućnike kao skupinu koja stječe obvezno zdravstveno osiguranje na teret sredstava proračuna temeljem svojeg specifičnog položaja, neovisno o tome imaju li prijavljeno prebivalište ili ne.

 

Bolovanje treba omogućiti i za njegu starijeg člana obitelji

Što je problem

Bolovanje – odnosno pravo na naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad – trenutno ne mogu ostvariti djeca starijih i nemoćnih roditelja kojima je potrebna skrb. Naime, prema Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju, bolovanje se može dobiti samo za njegu oboljelog djeteta, supružnika ili životnog partnera.

S druge strane, građani su Ustavom Republike Hrvatske dužni brinuti za svoje stare i nemoćne roditelje, ali trenutno za takve potrebe mogu koristiti jedino neplaćeni dopust i to tek pet dana tijekom godine, što je propisano Zakonom o radu. Zato nisu ni stvoreni uvjeti za izvršavanje ustavne obveze o brizi za roditelje.

Isto tako, dio starijih osoba nema (više) djecu pa je životno potrebno i opravdano da se bolovanje, osim djeci, omogući i unucima koji brinu za svoje bake i djedove, u situacijama kada njihovi roditelji to nisu u mogućnosti, primjerice jer nisu više živi, kao i braći/sestrama i nećacima, za one koji nisu imali djecu.

Što kažu građani

Pučka pravobraniteljica na ovaj problem upozorava više godina, pa tako i u Izvješću pučke pravobraniteljice za 2024. godinu. U njemu je istaknula i primjer pritužiteljice koja joj se obratila upravo na ovu temu, ovom porukom:

„Apelirala bih na Vas koji možete poduzeti određene korake da bi se djeci olakšala briga i skrb za bolesne i nemoćne  roditelje. Bolovanje radno sposobna osoba može uzeti za članove uže obitelji; zakon ubraja djecu i supružnika (bračnog, izvanbračnog, životnog partnera ili neformalnog životnog partnera), ali ne i roditelje. S obzirom na takvu zakonsku definiciju, osoba ne može ostvariti pravo na bolovanje radi njege bolesnog roditelja. Zakon je donijet; dužnost djece je da prvenstveno moralno , a zatim zakonski brinu o svojim bolesnim i nemoćnim roditeljima. Kako ? Kako će brinuti ako ne mogu otvoriti bolovanje da pruže adekvatnu njegu . Dakle za supružnika bračnog, izvanbračnog , neformalnog DA… ali za majku/oca koji su cijeli svoj život brinuli i voljeli svoje dijete bezuvjetno to isto dijete ne može uzeti bolovanje kada je majka/otac na kraju svog života bolestan i često nepokretan?“

Što je potrebno učiniti

Izmjenama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju potrebno je omogućiti bolovanje i osobama koje skrbe za članove svoje uže obitelji.

Pri tom, užu obitelj u tom je slučaju potrebno definirati kao u Zakonu o radu, koji kaže da užu obitelj čin supružnik, srodnici po krvi u pravoj liniji i njihovi supružnici, braća i sestre, pastorčad i posvojenici, djeca povjerena na čuvanje i odgoj ili djeca na skrbi izvan vlastite obitelji, očuh i maćeha, posvojitelj i osoba koju je radnik dužan po zakonu uzdržavati te osoba koja s radnikom živi u izvanbračnoj zajednici, u životnom partnerstvu ili neformalnom životnom partnerstvu.

 

Treba smanjiti broj kilometara za ostvarivanje naknade za troškove prijevoza i promijeniti način računanja

Što je problem

Prema Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju, pravo na naknadu troškova prijevoza u vezi s korištenjem prava na zdravstvenu zaštitu iz obveznog zdravstvenog osiguranja moguće je ostvariti ako je, između ostalog, udaljenost od mjesta prebivališta do mjesta upućivanja na liječenje barem 50 kilometara.

Taj broj je potrebno smanjiti jer je česta situacija da građani moraju otići na pregled ili terapiju izvan mjesta u kojima stanuju, a ako ne mogu dobiti naknadu, možda si neće moći ni priuštiti trošak prijevoza pa im zdravstvena zaštita postaje nedostupna. O tome je pučka pravobraniteljica izvijestila i Hrvatski sabor u Izvješću pučke pravobraniteljice za 2024. godinu.

Problem je i definicija „mjesta“, koja je određena Pravilnikom o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, na način da građanima sužava pravo zajamčeno Zakonom.

Problem je i što se iznos ove naknade računa prema najkraćoj relaciji prema službenom daljinomjeru javnog prijevoznika. Zbog toga HZZO u obzir uzima samo udaljenost između dva kolodvora ili najbliže stanice javnog prijevoza što ne odgovara stvarnoj udaljenosti koju pacijent mora prijeći. Pri tom, do nekih mjesta u Hrvatskoj uopće ne vozi javni prijevoz pa je upitno kako se u tim slučajevima određuje udaljenost, odnosno koji podaci javnih prijevoznika se tada koriste.

Što je potrebno učiniti

Kako bi se osigurala jednakost u cjelokupnom postupku ostvarivanja zdravstvene zaštite zajamčena Zakonom o zdravstvenoj zaštiti, a građani neovisno o tome gdje žive imali dostupnu potrebnu zdravstvenu zaštitu, potrebno je smanjiti uvjet kilometraže s 50 na 30 kilometara, kao što je bilo određeno ranijim Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju.

Isto tako je potrebno prestati koristiti termin „mjesto“ u Zakonu, i umjesto njega koristiti „prebivalište/boravište“ osigurane osobe i „zdravstvena ustanova/ordinacija/isporučitelj ortopedskog pomagala“. Na taj način bi se udaljenost određivala od adrese prebivališta/boravišta do adrese zdravstvene ustanove/ordinacije na koju je osoba upućena na liječenje tj. adrese isporučitelja pomagala.

Pučka pravobraniteljica predložila je i da se ova naknada određuje prema stvarno prijeđenoj udaljenosti, a ne prema cijeni karte javnog prijevoza.