U jačanju borbe protiv diskriminacije veliku ulogu imaju sankcije, no samo ako su učinkovite, razmjerne i odvraćajuće. Države članice EU obvezne su odrediti pravila njihove primjene i osigurati njihovo poštivanje, na što ih obvezuju direktive EU o jednakom postupanju. No, u isto vrijeme, direktive ne propisuju prirodu tih sankcija, ne postavljaju minimalni standard niti određuju koje bi ih tijelo trebalo izricati, već sve navedeno prepuštaju nacionalnim zakonodavstvima.

Stoga se postavlja pitanje uspješnosti pojedinih država u postizanju tih ciljeva. Sankcije bi trebale djelovati preventivno, kao sredstvo za sprečavanje daljnje diskriminacije, ali i osigurati pravnu zaštitu žrtvama diskriminacije, kaznu za počinitelje, te biti alat borbe protiv diskriminacije i poticanja ravnopravnosti. Istaknuto je to u studiji bečkog Instituta za ljudska prava Ludwig Boltzmann, o učincima sankcija za diskriminaciju u EU, koja je napravljena za Europsku mrežu tijela za promicanje jednakosti (EQUINET).

Studija navodi kako pravosudni sustavi država članica EU izuzetno rijetko određuju sankcije koje su u skladu s direktivama – učinkovite, razmjerne i odvraćajuće. Na isti problem studija je ukazala u praksi ostalih tijela koja mogu odlučivati u slučajevima diskriminacije, poput inspektorata rada ili specijaliziranih sudova, koja su i generalno neodlučna u izricanju sankcija. Situaciju dodatno pogoršava i otežan pristup građana pravdi, kao i široko raširen problem nedostatka mehanizama za kontrolu provođenja izrečenih sankcija.

Kao konkretan primjer ometane implementacije sankcija u nacionalno zakonodavstvo studija navodi Austriju, u kojoj nedostaju sankcije za diskriminatorno djelovanje prema široj javnosti, primjerice u oglasima za stanovanje. Sudionici studije ukazali su kako bi žrtvama diskriminacije znatne količine vremena i novca uštedjelo direktno obraćanje tijelima za jednakost, no ona u velikoj većini zemalja ne mogu izreći obvezujuću odluku niti odrediti novčane kazne, već to mogu samo sudovi čiji procesi zahtijevaju vrijeme, rizik i financijske izdatke.

Primjer dobre prakse uočen je u Belgiji, u kojoj tvrtke osuđene za diskriminaciju mogu ostati bez dozvole za rad ili biti isključene iz postupaka jave nabave i financiranja.

Uz pregled prakse država, studija navodi i presude Europskog suda za ljudska prava u slučajevima u kojima su odlučivali o učincima izrečenih sankcija za nejednako postupanje, podsjeća na smjernice za računanje iznosa kazne te donosi strategije za osiguravanje ciljeva sankcija. Cijelu studiju možete pronaći ovdje.