*Čitate poglavlje iz Izvješća pučke pravobraniteljice za 2020., koje je predano Hrvatskom saboru u veljači 2021. O problemima vezanima uz zdravlje možete doznati više i u poglavljima “Zdravlje” i “Diskriminacija u području rada i zapošljavanja”.

 

Pojavom epidemije, uz opterećenja koja je donijela, slabosti zdravstvenog sustava postale su vidljivije, a pojavili su se i novi problemi koji dovode ili mogu dovesti do diskriminacije. Naime, utjecala je na sve razine zdravstvene zaštite u kojima je, zbog njenog suzbijanja, usvojena nova organizacija rada. Osim ograničenog pristupa, u nekim je razdobljima sustav bio dostupan samo hitnim pacijentima, a zbog ekstremno visokih cijena, zaštitne maske početkom epidemije nisu bile dostupne građanima slabijeg imovnog stanja. Osim toga, prema podatcima HZZO-a, od siječnja do rujna broj svih akutnih hospitalizacija bio je 19,52% manji nego 2019., broj hospitalizacija zbog malignih bolesti smanjio se 10,51%, a zbog cirkulacijskih 16,81%.

Kako se navodi u očitovanju MZ-a, redovito su zbrinjavani samo onkološki pacijenti, što svakako
predstavlja opasne negativne učinke epidemije na zdravstvenu zaštitu. No, čak i u njihovom liječenju
zabilježene su teškoće pa inicijativa „Hrvatska protiv raka“ ukazuje kako su nakon potresa u Zagrebu
i kao posljedica epidemioloških mjera zabilježena višednevna kašnjenja s terapijom. Stoga se, uz krizu zbog duga veledrogerijama, pojavila i opravdana zabrinutost hoće li uopće biti potrebnih lijekova.

Čak i u liječenju onkoloških pacijenata
zabilježena su višednevna kašnjenja s terapijom, a zbog duga veledrogerijama pojavila se i zabrinutost hoće li biti lijekova. Unatoč tome, Pozivni centar za osiguranje zdravstvene zaštite onkološkim pacijentima, prijeko potreban zainformiranje o osiguranju liječenja dok traje epidemija, započeo je s radom tek u studenom.

Unatoč tome, Pozivni centar za osiguranje zdravstvene zaštite onkološkim pacijentima, kao prijeko potrebna poveznica s bolnicama i HZZO-om za informiranje o osiguranju liječenja dok traje epidemija, započeo je s radom tek u studenom. Problem je tim veći što za pojedine segmente liječenja onkoloških bolesnika ne postoji alternativa u privatnom zdravstvu. Zbog zabrane kretanja izvan mjesta prebivališta, ionako slaba dostupnost zdravstvenih usluga u ruralnim je područjima dodatno otežana. Međutim, osim problema uzrokovanih epidemijom, neriješeni su od ranije poznati problemi manjka liječnika, što svakako utječe na dostupnost zdravstvene zaštite, posebice onima slabijeg imovnog stanja koji se ne mogu okrenuti privatnicima, ali i stanovnicima otoka i ruralnih, prometno nepovezanih dijelova zemlje koji, čak i ako mogu platiti, do privatnika teško mogu doći. To potvrđuje i podatak o 4.600 stanovnica otoka Brača koje su početkom prosinca ostale bez jedinog ginekologa na otoku, koji je otišao u mirovinu. HZZO navodi kako je, uslijed smanjenja broja stanovnika, Mrežu javne zdravstvene službe potrebno revidirati. No, prema dostavljenim podatcima, u svakoj od djelatnosti primarne zdravstvene zaštite evidentiran je manjak timova što, prema navodima HZZO-a, znači da za njihovo popunjavanje nedostaju liječnici.

Ograničenja zapošljavanja u javnim službama dodatno su utjecala na nedostatak zdravstvenih radnika, što pri pojačanom opterećenju sustava još više dolazi do izražaja. Unatoč tome, u prošloj smo godini zaprimili grupnu pritužbu oko 2.000 nezaposlenih zdravstvenih radnika koji više godina čekaju na ulazak u svijet rada kroz mjere za poticanje zapošljavanja mladih. Kako je njihova provedba zbog novih mjera za očuvanje radnih mjesta s početkom epidemije zastala, oni su u vrijeme izražene potrebe za zdravstvenim radnicima, koja se pokušavala riješiti i aktiviranjem onih iz mirovine, i dalje nezaposleni. Na nedostatak liječnika ukazuju i županije, koje kao osnivači sve teže osiguravaju rad specijalističkih ordinacija u domovima zdravlja, a problem im je i odlazak mladih liječnika koji se, nakon specijalizacije, zapošljavaju u velikim bolnicama u gradovima.  Zbog preporuke da se smanje osobni dolasci liječniku, za više od 20% pao je broj dolazaka pacijenata u ordinacije primarne zdravstvene zaštite u djelatnostima obiteljske medicine, zaštite predškolske djece i zdravstvene zaštite žena, a za 32% povećan je broj onih za koje je procijenjeno da ne trebaju fizički doći na pregled. No, postavlja se pitanje kvalitete zdravstvenih usluga pruženih telefonom, a posebno zabrinjava mogućnost pogrešno postavljenih dijagnoza.

Onkološkim pacijentima poseban je problem nevoljkost liječnika obiteljske medicine da ih prime kao svoje pacijente, na što ukazuje Povjerenstvo za zaštitu prava pacijenata Grada Zagreba. Naime, njih se, kao i pacijente koji se liječe od ovisnosti, promatra kao velike potrošače uputnica i recepata, zbog čega ih liječnici ne žele, što upućuje na njihovu diskriminaciju u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Županijska povjerenstva za zaštitu prava pacijenata su u 2020. imala povećani broj upita o ostvarivanju prava na primarnu zdravstvenu zaštitu, čije su usluge jedno vrijeme također bile ograničene na hitne slučajeve. Ističući kako se njihove ingerencije ne protežu na privatne ordinacije u DZ koje su dio Mreže, navode i kako su njihovi pacijenti ostali bez zaštite zajamčene ZZPP-om, čime su stavljeni u nepovoljniji položaj. S druge strane, privatnici u Mreži su još jednom stavljeni u bolji položaj u odnosu na kolege koji su zaposleni u DZ.

S obzirom na preporuku HZJZ-a da se smanje osobni dolasci liječniku, podatci HZZO-a koje navodimo u prethodnom poglavlju, ukazuju da je za više od 20% pao broj dolazaka pacijenata u ordinacije primarne zdravstvene zaštite, a za 32% je povećan broj onih za koje je procijenjeno da ne trebaju fizički dolaziti na pregled. Unatoč specifičnostima u doba epidemije, povećanje telefonskog pružanja zdravstvene zaštite nameće pitanja o kvaliteti tako pruženih zdravstvenih usluga, a posebno zabrinjava mogućnost pogrešno postavljenih dijagnoza.

U specijalističkoj zdravstvenoj zaštiti je, zbog odgoda uzrokovanih epidemijom, zabilježen veliki broj
nerealiziranih termina pa su liste čekanja za preglede produljene, a zbog njihove nadoknade je i u doba relaksacije epidemioloških mjera ponovo trebalo utvrđivati prioritete. Prema podatcima HZZOa, broj narudžbi za prvi pregled se u 2020. smanjio za 42%, no prosječno vrijeme čekanja se smanjilo za samo tri dana. Slični su podatci i za kontrolne preglede, kod kojih se broj narudžbi smanjio za 54,4%, ali se prosjek čekanja skratio za samo jedan dan, što ukazuje na znatno povećanje lista čekanja i nedostupnost zdravstvene zaštite u javnom zdravstvu, koje je mnogima jedina opcija.

Takva situacija pogodovala je liječnicima privatnicima koji su uglavnom nastavili svoje redovno poslovanje i u uvjetima epidemije. Radeći po zakonitostima tržišta nisu pretrpjeli tako drastične promjene, no njihove su usluge nedostupne građanima slabijeg imovnog stanja, dodatno pogoršanima ekonomskim posljedicama epidemioloških mjera. U takvim okolnostima dio je građana ostao bez potrebne zdravstvene zaštite, a posebno su ugroženi kronični bolesnici čije zdravstveno stanje traži brzu, redovitu i pravovremenu skrb, što možemo promatrati i kao diskriminaciju temeljem imovnog stanja u pristupu zdravstvenoj zaštiti.

Ipak, epidemiološke mjere dovele su i do nekih administrativnih pojednostavljenja. Digitalizirani su postupci za koje su nadležna tijela ranije tvrdila da je to nemoguće, što je posebno došlo do izražaja
u komunikaciji osiguranika s HZZO-om, koji je, primjerice, početkom epidemije uspostavio propisivanje medicinskih pomagala na elektronsku doznaku. Riješen je i problem distribucije dijela lijekova s Popisa posebno skupih lijekova, primjerice za liječenje multiple skleroze ili reumatoidnog artritisa, koji su sada u statusu receptnog lijeka kojeg je moguće podići u ljekarni. Tako brza reakcija nužno nameće pitanje je li se, po zahtjevima oboljelih, to moglo učiniti i ranije.

Novim Zakonom o zdravstvenoj zaštiti
brojni djelatnici nezdravstvenih struka
u sustavu zdravstva dobili su status
zdravstvenih djelatnika, no plaća im se i
dalje obračunava po (nižim) koeficijentima,
neovisno o vrsti i razini obrazovanja.

Strah od širenja zaraze COVID 19 doveo je i do slučajeva stigmatizacije i diskriminacije oboljelih i članova njihovih obitelji, na što ukazuje i pritužba osobe kojoj je, pod krivom pretpostavkom o izrečenoj mjeri, zabranjen ulaz u trgovinu, iako joj samoizolacija nikada nije određena. Takvo postupanje je uznemirujuće i predstavlja oblik diskriminacije.

Prema očitovanjima OCD-a, zabilježeni su i slučajevi javne objave imena osoba oboljelih od COVID 19, i to zdravstvenih djelatnika. Provedba mjera zaštite od prodora COVID 19 u zdravstveni i sustav socijalne skrbi, posebno je teško utjecala na umiruće pacijente i korisnike domova za stare i nemoćne te njihove obitelji. Do izražaja je došla nedovoljna pripremljenost domova, a zabilježeni su i propusti pri određivanju mjera za zaustavljanje epidemije, o čemu više pišemo u poglavlju o socijalnoj sigurnosti starih. Posljedično, svim je korisnicima, duže nego bilo kojoj drugoj skupini, onemogućeno kretanje i izlazak iz ustanova, ali i kontakti s članovima obitelji.

Također, u pritužbama se navodi kako su korisnici domova provodili dvostruko dulje vrijeme u
samoizolaciji, a kronični bolesnici su, zbog periodičnih odlazaka u bolnicu, neprekidno bili u samoizolaciji. Prema navodima iz pritužbe, korisnica je samo zbog samoizolacije bila hospitalizirana, što nije praksa za druge osobe u samoizolaciji. Iako je bila pokretna, u bolnici joj je onemogućeno kretanje pa čak i odlazak na toalet, što je trajno utjecalo na njeno zdravstveno stanje učinivši je, nakon dvadesetodnevnog boravka u bolnici, nepokretnom.

Zaprimili smo i pritužbu korisnice kojoj je zbog COVID pozitivnog statusa u trenutku kada je bila
pozvana preseliti se u dom za starije i nemoćne, za pola godine odgođen prijam. Iako se oporavila
u uobičajenom vremenu od petnaestak dana, na prijedlog doma prijam joj je odgođen sve do proljeća iako, prema navodima epidemiološke službe, za takvu odgodu nema opravdanja. Pritužbe ukazuju i na diskriminatorne učinke ZOZO-a koji propisuje kako osiguranik sa 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža osiguranja na temelju nesamostalnog ili samostalnog rada, nema pravo na naknadu plaće na teret HZZO-a za vrijeme bolovanja, već se ona isplaćuje na teret sredstava poslodavca. Iako imaju obvezu osiguranja u obveznom zdravstvenom osiguranju pod istim uvjetima kao i ostali zaposleni, time im je isključivo zbog dobi onemogućeno uživanje punog opsega prava zajamčenih ZOZO-om. Obrtnici sa 65 godina su tako dovedeni u apsurdnu situaciju da si sami trebaju isplatiti plaću, iako zbog samoizolacije nisu mogli raditi i ostvariti dohodak.

Osim što je demotivirajuće za zadržavanje/zapošljavanje starijih radnika čiji je dulji ostanak na tržištu rada, pa čak i ponovno aktiviranje po odlasku u mirovinu, dio javnih politika za poboljšanje materijalnog statusa umirovljenika, ovo je i nedopušteno razlikovanje osiguranika koji, unatoč istim obavezama, zbog razlike u godinama ne uživaju ista prava, a time i ZSD-om zabranjena diskriminacija.

Neizravnu diskriminaciju temeljem zdravstvenog stanja utvrdili smo i u uvjetima za napredovanja u
policijskim zvanjima. Uredbom o uvjetima za stjecanje policijskih zvanja, oznakama policijskih zvanja,
funkcionalnim oznakama radnih mjesta, promaknuću i napredovanju kroz policijska zvanja, za redovno se promicanje traži i ocjena državnog službenika. Međutim, kako se službenici koji su tijekom godine radili manje od šest mjeseci ne ocjenjuju, oni ne mogu niti ispuniti taj uvjet. S obzirom da su zbog toga neocijenjeni oni koji su bili dulje na bolovanju, time su dovedeni u neravnopravni položaj, zbog čega podržavamo namjeru MUP-a da Uredbu što prije izmjeni.  Novim ZZZ-om brojni djelatnici nezdravstvenih struka u sustavu zdravstva dobili su status zdravstvenih djelatnika, no plaća im se i dalje obračunava po (nižim) koeficijentima koji su Uredbom određeni za nezdravstvene djelatnike, neovisno o vrsti i razini obrazovanja, o čemu više pišemo u poglavlju o diskriminaciji temeljem obrazovanja.

Uočena je i neusklađenost propisa iz nadležnosti različitih državnih tijela. Primjerice, MZO je, u skladu
s ovlastima, akreditiralo nove zdravstvene diplomske studije. Međutim, kako se ukazuje u pritužbama, Zakon o djelatnostima u zdravstvu i dalje ne prepoznaje njihove visokoškolske kvalifikacije. Primjerice, njime se kao najvišu razinu obrazovanja u medicinsko laboratorijskoj dijagnostici prepoznaje prvostupnika, dok su diplomski studij završili brojni magistri medicinsko laboratorijske dijagnostike, koji se ne mogu zaposliti na odgovarajućem radnom mjestu i s pripadajućom plaćom.

Tijekom 2020. utvrdili smo i diskriminatorni učinak Odluke ministra uprave o visini otpremnine za
državne službenike i namještenike Ureda državne uprave u županijama, kojom su osobe na dugotrajnom bolovanju dovedene u nejednak položaj jer se na njih primjenjivala manja osnovica za izračun otpremnine. Umjesto osnovice u iznosu prosječne mjesečne bruto plaće isplaćene u prvih šest mjeseci 2019., ona im je određena u visini od 85% osnovne plaće na dan 30. lipnja 2019.

Navodeći kako visina njihove otpremnine ne može biti jednaka jer zbog bolovanja nisu ostvarili pravo na plaću, MU je zanemarilo smisao otpremnine kao oblika materijalnog obeštećenja i novčane pomoći za slučaj prestanka radnog odnosa. S obzirom da je riječ o sporazumnom prestanku radnog odnosa zanemareno je, uz poticajni učinak na prestanak radnog odnosa, i to da na nju imaju pravo svi radnici kojima, neovisno o bolovanju, prestaje radni odnos/državna služba. Stoga se, sukladno našem upozorenju i Odluci Ustavnog suda U-III-3228/04, kojom je utvrđeno kako se osnovica za izračun otpremnine određuje temeljem prosječne mjesečne plaće, MU nagodilo s pritužiteljem.

 

Preporuke:

19. Ministarstvu zdravstva i Ministarstvu znanosti i obrazovanja, da usklađivanjem propisa iz područja obrazovanja i zdravstva osiguraju mogućnost zapošljavanja zdravstvenih stručnjaka na radnim mjestima koja odgovaraju njihovoj razini i vrsti obrazovanja;

20. Ministarstvu zdravstva, da osigura redovito zapošljavanje zdravstvenih radnika u zdravstvenim ustanovama do popunjavanja sistematiziranih radnih mjesta;

21. Ministarstvu zdravstva i Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, da predlože izmjene ZOZO kako bi se prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja pojedinim skupinama osiguranika
osiguravala pod jednakim uvjetima;

 

Vezane teme iz Izvješća pučke pravobraniteljice za 2020:

Zdravlje

Diskriminacija u području rada i zapošljavanja

Cijelo Izvješće pučke pravobraniteljice za 2020. pronađite ovdje.