*Čitate poglavlje iz Izvješća pučke pravobraniteljice za 2020., koje je predano Hrvatskom saboru u veljači 2021. Izvješće možete preuzeti ovdje.

Prilikom analize sudske prakse u predmetima vezanim uz diskriminaciju koristimo službene statističke podatke MPU te sudske odluke koje nam dostavljaju općinski, upravni, Visoki prekršajni i Visoki
upravni sud te pritužitelji, kao i relevantne javno dostupne odluke. S obzirom da u trenutku pisanja
izvješća nismo zaprimili statistiku MPU, ova analiza rezultat je uvida u odluke i statističke podatke
pojedinih sudova, pri čemu ne raspolažemo svim presudama donesenim u 2020. niti podatcima o
ukupnom broju novozaprimljenih predmeta.

 

Građanski i radni predmeti

Iako je sudski postupak jedan od načina zaštite prava na jednakost, znatan broj slučajeva diskriminacije, naročito onih koji bi mogli biti predmetom građanskih i radnih sudskih postupaka, ostaje neutužen. Pritužitelji navode, a OCD-i koji pružaju BPP potvrđuju kako se građani se teško odlučuju na podnošenje prijava povodom diskriminacije, a naročito na podnošenje tužbe za zaštitu od diskriminacije u području rada. Razlog tomu je strah od gubitka radnog mjesta, što je uvjetovano i lošom situacijom na tržištu rada, velikim brojem nezaposlenih i teškim pronalaženjem novog zaposlenja. Obzirom na nepovoljne gospodarske posljedice epidemije te povećanje broja nezaposlenih, za očekivati je da će u godinama gospodarskog oporavka strah od gubitka radnog mjesta igrati još veću ulogu kod donošenja odluke o zaštiti prava na rad sudskim putem.

S obzirom na nepovoljne gospodarske posljedice epidemije te povećanje broja nezaposlenih, za očekivati je da će u godinama gospodarskog
oporavka strah od gubitka radnog mjesta
igrati još veću ulogu kod donošenja odluke
o zaštiti prava na rad sudskim putem.

Neprocesuiranju diskriminacije pridonosi i što su žrtve najčešće slabijeg imovinskog stanja od poslodavca te ne mogu ili im je teško snositi troškove sudskog postupka, za koji ne znaju koliko će trajati. Sukladno statističkim podatcima sudova, većina postupaka traje dulje od godinu dana, što uvjetuje i trošak postupka. Dodatna otegotna okolnost je mogućnost gubitka spora, kada tužitelji podmiruju i parnične troškove tuženika. Pritom pojedini OCD-i ističu da sekundarna BPP ne pruža adekvatno rješenje, s obzirom na visoko postavljeni imovinski cenzus i dugotrajnost njenog odobravanja.

Prema sudskim odlukama, najviše postupaka u kojima se tužitelji pozivaju na diskriminaciju je u
području rada, a članstvo u sindikatu, dob, bračni i obiteljski status te društveni položaj su najčešće
osnove. Sporovi se u pravilu pokreću nakon duljeg nepovoljnog postupanja na radnom mjestu i
nemogućnosti nastavka radnog odnosa ili nakon njegovog prestanka. Pritom neki tužitelji u istom
postupku osporavaju zakonitost odluke o otkazu ugovora o radu i traže zaštitu prava zbog
diskriminacije, dok neki pokreću odvojene postupke.

Prije prestanka radnog odnosa radnici znaju trpjeti degradaciju na poslu, uskratu sredstava rada,
davanje radnih zadataka koji nisu obuhvaćeni ugovorom o radu, smanjenje plaće, tretira ih se kao
„psihički bolesne“ i slično. Neki ističu da su dodatno viktimizirani jer su prije obraćanja sudu zaštitu
svojih prava tražili od pravobraniteljske institucije, na čiji se zaključak pozivaju u prilog osnovanosti
tužbenog zahtjeva. Iako su sudovi neovisni i samostalni, zaključak pravobranitelja o vjerojatnosti
diskriminacije može osnažiti pravnu argumentaciju tužitelja u sudskom postupku.

Nadalje, radnici koji odluče zaštitu prava tražiti pred sudom suočavaju se s nizom izazova koje većina
ne uspijeva prevladati. Iako tužitelji u ovim postupcima trebaju dokazati vjerojatnost diskriminacije,
nakon čega teret dokazivanja prelazi na tuženika, tužitelji teško prelaze dokazni prag prima facie
diskriminacije. Naime, nerijetko se kao svjedoci pozivaju ostali radnici, koji negiraju navode o diskriminaciji ili iskazuju da nemaju relevantnih saznanja, što može biti uvjetovano strahom od
viktimizacije te djelovati odvraćujuće. Radnici koji odluče svjedočiti o nezakonitom postupanju
poslodavca i sami ponekad trpe štetne posljedice, što djeluje demotivirajuće na ostale potencijalne
svjedoke. Još je složenije u predmetima gdje tužitelj navodi da je žrtva diskriminacije koju istovremeno provode kolege i nadređeni, što je osobito zahtjevno dokazati. Ukoliko tužitelj predloži saslušanje članova obitelji ili prijatelja koji imaju saznanja o diskriminatornom postupanju, ona su najčešće posredna, što im ne daje jednaku dokaznu snagu kao neposredna saznanja kolega.

Kada radnici trpe štetne radnje isključivo od drugih kolega, činjenica da se nadređeni ne žele miješati
u narušene međusobne odnose radnika, poslodavca ne izuzima od odgovornosti, obzirom je
obvezan osigurati radne procese te štititi dostojanstvo radnika. Kod nekih tužitelja su posljedice
nepovoljnog postupanja vrlo ozbiljne te dovode do PTSP-a, anksiozne depresije i drugih teško
narušenih zdravstvenih stanja. Pritom, ukoliko radnik potražuje naknadu štete zbog povrede prava
osobnosti u području rada i radnih uvjeta, nije odlučno dijagnosticirati i njegovu bolest koja bi bila
posljedica nezakonitog postupanja poslodavca.

Osim izostanka dokaza o diskriminaciji, nepovoljni ishod ovih postupka uvjetovan je i nerazumijevanjem zakonskih uvjeta za njeno utvrđenje. Unatoč bogatoj sudskoj praksi, pojedini tužitelji diskriminacijom smatraju svako ponašanje koje doživljavaju kao nepovoljno ili nepravedno, bez obzira postoji li diskriminacijska osnova ili osoba u usporedivoj situaciji, dok neki i dalje ne razlikuju diskriminaciju od zlostavljanja na radu (mobinga).

Nadalje, kao povod nepovoljnom postupanju ponekad se navode vanjski izgled, osobnost, radne
sposobnosti, što nisu osnove regulirane ZSD-om, dok neke koje jesu, poput društvenog položaja,
drugog uvjerenja ili genetskog nasljeđa, znaju pogrešno tumačiti. Tužitelji kao razlog nepovoljnog
postupanja navode i ukazivanje na nepravilnosti u radu poslodavca, što također ne predstavlja
osnovu iz ZSD-a i radi čega povredu svojih prava mogu tražiti temeljem Zakona o zaštiti prijavitelja
nepravilnosti, o čemu više pišemo u posebnom poglavlju.

Iz sudske prakse proizlazi da tužitelj treba jasno precizirati temeljem koje diskriminacijske osnove je
stavljen u nepovoljan položaj, jer se u suprotnom tužbeni zahtjev odbija, što ukazuje na potrebu
daljnje edukacije odvjetnika o antidiskriminacijskom pravu.Obzirom na dokaze i vrstu tužbenog zahtjeva, u predmetima u kojima nije bilo uvjeta za utvrđenje diskriminacije, sud je ocjenjivao ostvaruje li radnik pravo na naknadu štete po propisima obveznog prava, primjenjujući ZoR i ZOO. Pritom, ukoliko je riječ o mobingu, a ne diskriminaciji, tužitelji ne uživaju blagodat primjene načela prebacivanja tereta dokazivanja. Međutim, ispravno postavljeni tužbeni zahtjev s dokazima u prilog njegove osnovanosti, osnovni je preduvjet ostvarenja sudske zaštite od diskriminacije.

Tijekom 2020. mediji su izvještavali o diskriminaciji temeljem bračnog ili obiteljskog statusa, kada je
tužiteljicu zbog izostanka s posla radi brige o djetetu, poslodavac stavio u nepovoljniji položaj nudeći
joj znatno lošije uvjete rada, zbog čega je dala otkaz. Iako je sud utvrdio diskriminaciju, odbio je
zahtjev za naknadom štete ocijenivši da tužiteljica nije dokazala koju je i koliku štetu doživjela kao
posljedicu uznemiravanja. Ne ulazeći u osnovanost konkretne sudske odluke povodom koje je
najavljeno podnošenje revizije, antidiskriminacijsko pravo definira sankcije kao jedan od osnovnih
elemenata suzbijanja i prevencije diskriminacije te zaštite žrtve. Pritom sankcije trebaju biti
djelotvorne, proporcionalne i odvraćajuće te je osim formalne regulacije nužna i njihova učinkovita
primjena, a odnose se kako na sankcije u kaznenim, prekršajnim, disciplinskim ili upravnim
postupcima, tako i na naknadu štete u građanskim postupcima, uz uvjet ostvarenja svih elemenata
za usvajanje odštetnog zahtjeva. Iz raspoloživih sudskih odluka proizlazi da se zahtjevi za naknadom
neimovinske štete najčešće postavljaju do visine od 100.000 kn, dok su dosuđeni iznosi niži i kreću
se od 10.000 do 70.000 kn, uz izuzetak nešto većih iznosa dogovorenih sudskom nagodbom.
Međutim, obzirom na mali broj usvojenih tužbenih zahtjeva u ovoj vrsti predmeta, tužiteljima je
najveći izazov prijeći dokazni prag prima facie diskriminacije, kako bi uopće dobili mogućnost
obrazlagati osnovanost postavljene visine zahtjeva za naknadom štete.

U 2020. nismo zaprimili niti jednu presudu donesenu temeljem udružne tužbe radi diskriminacije.
Stoga je potrebno nastaviti jačanje kapaciteta OCD-a koji su bili aktivni u iniciranju ovakvih postupaka
kao i prilikom miješanja u sudske postupke na strani tužitelja. Naime, neke skupine diskriminiranih
osoba sklonije su obratiti se za pomoć upravo u neformalnom okruženju OCD-a, zbog čega ih je
nužno dovoljno osnažiti kako bi pružili potrebnu pomoć ranjivim skupinama, uključujući i sudsku
zaštitu.

Upravni sporovi 

Za razliku od općinskih građanskih i radnih sudova koji postupaju po tužbama radi utvrđenja, otklanjanja ili naknade štete zbog diskriminacije, nadležnost upravnih sudova odnosi se na postupanje javnopravnih tijela i njihovo donošenje pojedinačnih odluka, upravne ugovore i njihovo izvršavanje. Međutim, kao i općinski, i upravni sudovi prilikom odlučivanja primjenjuju EKLJP, njezine Protokole, ZSD i druge izvore antidiskriminacijskog prava te kroz svoju sudsku praksu omogućuju provedbu načela jednakosti u raznim segmentima života. Stoga ne iznenađuje da se tužitelji u upravnim sporovima nerijetko pozivaju na diskriminaciju, pri čemu je riječ o različitim vrstama postupaka, poput pokrenutih radi ostvarenja prava iz socijalne skrbi, upisa činjenice sklapanja životnog partnerstva u inozemstvu u registar životnih partnerstva, ostvarenja prava upisa u strukovne organizacije, postupka javne nabave, naknade za oduzetu imovinu, izdavanja građevinske dozvole, utvrđivanja koeficijenta složenosti poslova i drugih.

Diskriminaciju kao razlog pobijanja upravnog akta, tužitelji najčešće ističu uz druge razloge i povrede
ljudskih prava, poput povrede prava na pravično suđenje, nejednakosti pravnih instrumenata i
drugih. Međutim, u znatnom broju ovih sporova, navodi tužitelja o diskriminaciji su paušalni i bez
isticanja diskriminacijske osnove, dok pojedini, iako ističu diskriminacijsku osnovu, ne uspijevaju
dokazati njezinu povezanost s nepovoljnim postupanjem. Nerazumijevanje zakonskih kriterija
diskriminacije razvidno je i iz sporova u kojima se tužitelji pozivaju na diskriminaciju jer rješenje o
odbijanju zahtjeva za ostvarenje određenoga prava nije dostatno obrazloženo, što iako može biti
predmetom njegovog pobijanja, nije diskriminacija. Nadalje, pojedini tužitelji od upravnog suda
traže utvrđenje diskriminacije kako je to regulirano čl. 17. st. 1. ZSD-a, za što su nadležni općinski i
županijski, a ne upravni sudovi, slijedom čega su takvi tužbeni zahtjevi odbijeni.

U sporovima u kojima tužitelji iskazuju nezadovoljstvo zakonskim uređenjem ostvarenja određenog
prava pozivajući se na diskriminaciju bez isticanja osnove, upravni sud je obrazložio da takvo nezadovoljstvo ne daje pravo odstupati od zakonskih normi. Tako neki smatraju diskriminatornom
obvezu izgradnje građevina točno određene namjene prema prostornom planu, iako je riječ o
ograničenjima gradnje koja upravna tijela i sud nalaze zakonitima, razmjernima i opravdanima.
Također, normirane razlike između pojedinih radnih mjesta različitog koeficijenta složenosti poslova
u odnosu na traženi stupanj obrazovanja i radno iskustvo, ne predstavljaju diskriminaciju između
službenika. Dakle, svako nejednako postupanje samo po sebi nije diskriminacija te ako stranke
nemaju određeno pravo, ne može postojati niti diskriminacija zbog njegove uskrate, na što je upravni
sud ukazao u presudama. Pritom, ukoliko sud ili tužitelj smatra da određeno zakonsko uređenje ima
diskriminatorna obilježja, ono može biti predmetom ocjene ustavnosti.

Tužitelji sve češće ističu diskriminaciju
kao razlog neosnovanosti pobijanog
upravnog akta te upravni sudovi imaju sve
značajniju ulogu u zaštiti prava jednakosti
u raznim područjima života građana.

Građani su također od Visokog upravnog suda tražili pokretanje postupaka ocjene zakonitosti akata koje su smatrali diskriminatornim. Jednom od takvih odluka je za pojedine kategorije osoba propisana visina naknade u vezi izbora u zvanje predavača, dok je u drugom slučaju propisana visina upisnine za bavljenje profesijom koju su podnositelji smatrali previsokima i time diskriminirajućima za kandidate slabijeg imovinskog stanja. U oba je slučaja otklonjeno pokretanje postupka ocjene zakonitosti po službenoj dužnosti, u prvom jer sud nije pronašao diskriminacijsku osnovu u pobijanoj odluci, dok je u drugome ocijenjeno opravdanim propisivanje različitih financijskih uvjeta za pojedine skupine osoba koje se žele baviti ciljanom profesijom, ne ulazeći u ocjenu samog iznosa upisnine. Međutim, upravo visina upisnine ili naknade može biti razlog zašto neke profesije ostaju nedostupne građanima lošijeg imovinskog stanja, iako ispunjavaju zakonske uvjete da se njima bave, što smo i isticali pri postupanju po takvim pritužbama.

U predmetima u kojima tužitelji osnovano ističu navode o diskriminaciji, upravni sudovi su u obrazloženjima svojih odluka ukazali na primjenu nacionalnih i međunarodnih izvora
antidiskriminacijskog prava te neke od upravnih presuda donesenih u 2020. predstavljaju važan
presedan u zaštiti prava jednakosti. Tako je u upravnom sporu radi upisa činjenice sklopljenog
istospolnog braka u inozemstvu u registar životnog partnerstva, Visoki upravni sud potvrdio
prvostupanjsku presudu kojom se primjenjuje načelo jednakosti životnog partnerstva i bračnih
zajednica, potvrđujući usvojeni tužbeni zahtjev. Sud je zauzeo stav da životni partneri imaju jednaka
postupovna prava i status kao i bračni drugovi, slijedom čega ostvaruju pravo za upis činjenice
sklopljenog istospolnog braka u inozemstvu u registar životnog partnerstva, kao što se činjenica
sklapanja braka u inozemstvu upisuje u maticu vjenčanih. Drugačije postupanje bi predstavljalo
diskriminaciju temeljem spolne orijentacije pa je ova presuda presedan u ostvarenju prava upisa
činjenice sklopljenog istospolnog braka u inozemstvu u registar životnog partnerstva.

Nadalje, u upravnom sporu radi razreza poreza na promet nekretnina, VUS je, pozivajući se na
odredbe ZSD-a, EKLJP i Protokol 12 te odluku Ustavnog suda broj U-III-3034/2012 iz 2017. istaknuo
nužnost otklanjanja razlika između bračnih i izvanbračnih drugova kada je riječ o imovinskim pravima
i nasljeđivanju imovine. Stoga je napuštanjem uskog i mehaničkog tumačenja pojma „bračni drug“
u primjeni Zakona o porezu na promet nekretnina, porezno oslobođenje primijenjeno i na
izvanbračnu suprugu ostavitelja. Pritom je VUS slijedio tumačenje Ustavnog suda o nastupanju bitnih
promjena u pristupu izvanbračnoj zajednici u smislu izjednačavanja položaja osobe obzirom na
njezin bračni, odnosno izvanbračni status te napuštanja administrativne i sudske prakse uskog i
mehaničkog tumačenja pojma „bračni drug“.

Navedene presude ukazuju da tužitelji sve češće nejednako postupanje smatraju isključivim razlogom neosnovanosti pobijanog upravnog akta, slijedom čega upravni sudovi preuzimaju sve značajniju ulogu u edukaciji stranaka o zabrani diskriminacije i njezinoj zakonskoj regulaciji, ali i u očuvanju načela jednakosti u raznim područjima društvenog života. Stoga bi u ujednačavanju i praćenju sudske prakse u ovim predmetima korisno bilo vođenje evidencije, što je bila jedna od preporuka Izvješću za 2019. i na čemu ustrajemo.

 

Prekršajni predmeti

Uvjerljivo najčešći motiv počinjenja prekršaja motiviranih diskriminacijom u dostupnim presudama
jest nacionalno podrijetlo. To se podudara s podatcima iz prethodnih godina, kada je također bila
najčešćim povodom inkriminiranog postupanja počinitelja. Uz to, u nekoliko predmeta pojedinci su
bili metama uznemiravanja zbog vjerske pripadnosti, koja se ponekad javlja u kombinaciji s
nacionalnom pripadnošću. Ostale osnove u analiziranim presudama su rasa ili etnička pripadnost ili
boja kože, spol te spolno opredjeljenje. Najveći broj postupaka u kojima su donesene presude vođen
je zbog prekršaja iz čl. 25. ZSD-a, nakon toga zbog prekršaja s elementima diskriminacije iz Zakona
o prekršajima protiv javnog reda i mira, a manji broj zbog prekršaja vezanih uz spol odnosno spolno
uznemiravanje, propisanih čl. 26. ZSD-a te Zakonom o ravnopravnosti spolova.

Novčana kazna i dalje je najčešća sankcija koja se izriče počiniteljima. Svega u nekolicini predmeta
sud se odlučio na drugačiju sankciju, kada se radilo o uvjetnoj osudi ili kazni zatvora. Kazna zatvora,
kao najteža kazna, izricana je kada je sud ocijenio da na strani počinitelja postoji niz otegotnih
okolnosti, odnosno kada se radilo o osudi za kazneno djelo za koje je već bio osuđivan.
Okolnosti koje dovode do počinjenja ovih prekršaja često su povezane s narušenim obiteljskim, partnerskim, a najčešće međususjedskim odnosima, koji ponekad uključuju neriješene imovinskopravne odnose. Osim toga, često se radi o verbalnim incidentima u alkoholiziranom stanju u kojima počinitelj neprimjerenim ponašanjem vrijeđa druge osobe, obično u prisustvu više ljudi, bilo da se radi o ugostiteljskim objektima, sredstvima javnog prijevoza, u blizini zajedničke stambene zgrade i slično. U tim okolnostima činjenica da uvredljivo ponašanje i/ili govor uključuje diskriminatorne elemente ne znači nužno da se radi o prekršaju s elementima diskriminacije, već bi takva pravna kvalifikacija trebala ovisiti o ocjeni svih relevantnih okolnosti, a ne samo o tome da je okrivljena osoba uputila drugome točno određene riječi. Bitno je jesu li one izrečene na uvredljiv način, odnosno s ciljem uvrede, ponižavanja ili strašenja. Stoga je, osim pažljive ocjene svih objektivnih okolnosti, važan i subjektivan osjećaj kod oštećenika. Zamjetno je da u mnogim presudama takva ocjena izostaje te često sama upotreba pojedinih uvredljivih riječi dovodi do osude za prekršaj s elementima diskriminacije, iako iz presude nije vidljivo na koji način se pogrdne riječi dovode u vezu s namjerom počinitelja da zastraši odnosno uznemiri oštećenika, niti to sud adekvatno obrazlaže. To ukazuje na potrebu daljnje edukacije sudaca, ali i policijskih službenika koji podnose optužne prijedloge, o ovim prekršajima.

Iako su presude često nedostatno obrazložene ili pak obrazloženje izostaje u odnosu na utvrđenje
prekršaja i njegove činjenične i pravne elemente, iz nekih zaprimljenih presuda uočljiv je pozitivan
pomak u promišljanju i analizi diskriminatornih elemenata konkretnog prekršaja. Naime, u tim je
presudama razvidno razlikovanje između, primjerice, uvredljivih riječi koje se mogu kvalificirati kao
prekršaj iz čl. 25. st. 1. ZSD-a te verbalnih prepirki uslijed kojih je iz bilo kojeg razloga, različitog od
namjere uzrokovanja ponižavajućeg ili uvredljivog raspoloženja, izrečena riječ koja se može povezati
s nekim diskriminatornim obilježjem. Primjerice u jednoj presudi okrivljenik je terećen za počinjenje
prekršaja iz čl. 25. ZSD-a jer je, između ostalog, oštećenom rekao „Srbine izdajniče, pomažeš mojoj
ženi da mi oduzme djecu“, kada je sud donio oslobađajuću presudu, ocijenivši kako iz opisa prekršaja
ne proizlaze njegova zakonska obilježja, budući da izostaje okrivljenikova namjera prouzročenja
straha odnosno neprijateljskog, ponižavajućeg ili uvredljivog raspoloženja temeljem etničke
pripadnosti oštećenika, osobito s obzirom na specifične osobne okolnosti i blizak prijateljski odnos
između okrivljenika i oštećenika, budući je okrivljenik bio prolazio kroz teške osobne okolnosti, a
oštećenik je bio njegov vjenčani kum.

PA nas je obavijestila o održavanju šest jednodnevnih radionica pod nazivom „Prekršaji iz područja
javnog reda i mira i javne sigurnosti s obilježjem mržnje“ za prekršajne suce i sudske savjetnike te
zamjenike i državnoodvjetničke savjetnike općinske razine. S obzirom da ne znamo njihov sadržaj,
ne možemo ocjenjivati doprinos boljem razumijevanju problematike, no samo njihovo postojanje je
svakako poticajno radi skretanja pozornosti na osobitosti postupanja u ovim prekršajima.

 

Kazneni predmeti

Analiza kaznenih predmeta vezanih uz diskriminaciju izrađena je temeljem presuda koje su nam
dostavili općinski sudovi, kojih je najmanje od diskriminacijskih sudskih postupaka. MPU još obrađuje
podatke o broju ovih postupaka u 2020., a prema dostupnima tijekom 2019. vođeno ih je 24, a u
2018. godini 19. Pri tome, ne radi se o zločinima iz mržnje, o kojima pišemo u zasebnom poglavlju,
već o kaznenim djelima koje uključuju određeni oblik povrede osobnih prava i sloboda odnosno
nejednakog postupanja prema pripadnicima ranjivih skupina, koji su propisani kao zasebna kaznena
djela. Iz analize malobrojnih dostupnih presuda proizlazi da se radi o kaznenim djelima javnog
poticanja na nasilje i mržnju i spolnog uznemiravanja.

Analiza malog broja presuda koje su nam pak dostavili sudovi, pokazuje kako je glavnina postupaka
okončana osuđujućom presudom, a okrivljenicima su izricane uvjetne osude. Iako odluka o vrsti i
visini kaznenopravne sankcije ovisi o mnogim faktorima, pitanje je zašto se gotovo isključivo radi o
uvjetnim osudama, ponekad čak i kada je počinitelju kao otegotna okolnost uzeta prijašnja
kažnjavanost zbog istovrsnog kaznenog djela. Tako se počiniteljima, osobito recidivistima, šalje
poruka o izostanku snažne društvene osude, izostaje učinak prevencije, a žrtve se obeshrabruje na
prijavljivanje i sudjelovanje u kaznenom postupku pa je upitno ostvarenje svrhe kažnjavanja.

 

Preporuke:

51. Pravosudnoj akademiji, da u okviru programa cjeloživotnog stručnog usavršavanja za pravosudne dužnosnike provodi edukacije o europskoj i nacionalnoj antidiskriminacijskoj sudskoj praksi te da nastavi s edukacijama o prekršajima s diskriminatornim obilježjima radi unaprjeđenja znanja o osobitostima ovih prekršaja;

52. Policijskoj akademiji, da provodi edukacije o prekršajima s obilježjima diskriminacije, kako bi policijski službenici, kada policija postupa kao ovlašteni tužitelj, unaprijedili znanje o osobitostima ovih prekršaja;

53. Ministarstvu pravosuđa i uprave, da vodi evidencije o upravnim sporovima vezanim uz
diskriminaciju, diskriminacijskim osnovama, načinu okončanja spora te njegovom trajanju;

54. Uredu za udruge i Uredu za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH, da nastave
podupirati rad udruga s ekspertizom i kapacitetom za pokretanje udružnih antidiskriminacijskih tužbi.

 

Vezane teme iz Izvješća pučke pravobraniteljice za 2020:

Pravosuđe

Diskriminacija u području zdravlja

Diskriminacija u području rada i zapošljavanja

Diskriminacija u području i temeljem obrazovanja

Diskriminacija temeljem dobi

Diskriminacija temeljem rase, etničke pripadnosti ili boje kože te nacionalnog podrijetla

Diskriminacija temeljem imovnog stanja

 

Cijelo Izvješće pučke pravobraniteljice za 2020. pronađite ovdje.