Nezaposlena osoba koja se ne može prijaviti za posao jer nema automobil, kada je taj uvjet neopravdano postavljen u oglas, zapravo je žrtva diskriminacije. Isto vrijedi i za radnika kojem poslodavac smanji plaću kad dozna da je beskućnik, kao i za Romkinju kojoj je zabranjen ulazak na javno mjesto. Diskriminirani su svi koje je netko stavio u nepovoljniji položaj zbog osobne karakteristike, poput dobi, zdravstvenog stanja, etničkog podrijetla, društvenog položaja i mnogih drugih osnova navedenih u Zakonu u suzbijanju diskriminacije.

„U prošloj godini otvorili smo 263 predmeta u kojima smo istraživali je li netko diskriminiran ili je postajao opravdan razlog stavljanja osobe u nepovoljniji položaj zbog neke karakteristike. Primjerice, ako poslodavac traži radnika s izvrsnim poznavanjem ruskog jezika, što je u skladu s opisom posla, onda nema diskriminacije. No, situacija se mijenja kad poznavanje ruskog nije odlučujući faktor za obavljanje tog posla“, objašnjava pučka pravobraniteljica Lora Vidović, koja je na čelu institucije zadužene za suzbijanje diskriminacije u Hrvatskoj.

Od navedene 263 pritužbe, najčešće su bile one na osnovu etničkog podrijetla, nacionalnosti, rase ili boje kože, zatim na osnovu dobi, obrazovanja, političkog uvjerenja, vjere i zdravstvenog stanja, dok je najučestalije područje rada, zatim zapošljavanja, javnog informiranja te pristupa dobrima i uslugama. U istom razdoblju vođena su 374 sudska postupka vezana uz ovu problematiku.

Diskriminacija je zakonom zabranjena u svim državama članicama Europske Unije, a onome tko je počini u Hrvatskoj, sud može odrediti od tisuću do 350 tisuća kuna kazne. Ipak, prema najnovijem istraživanju Eurobarometar, u Hrvatskoj je ove godine diskriminaciju doživjelo 33 posto ispitanih, a zabrinjava podatak da je polovica ispitanih, točnije njih 52 posto, izjavilo kako ne bi znali svoja prava, u slučaju da postanu žrtve. Istraživanje potvrđuje ono na što pučka pravobraniteljica već dugo upozorava – stvaran broj slučajeva višestruko je veći od prijavljenog.

Naime, građani često ne prepoznaju diskriminaciju, a kada i znaju što se događa, zbog nepovjerenja u sustav boje se bilo kome obratiti. „Strah ih je dugotrajnosti i troškova sudskog postupka, ali i daljnje viktimizacije, primjerice gubitka posla, pogoršanja radnih uvjeta ili osvete onoga koga su prijavili“, ističe Vidović razloge na koje redovito ukazuje u Godišnjim izvješćima Hrvatskom saboru. Upravo su edukacija građana o njihovim pravima i podizanje svijesti o ovom problemu bili ciljevi ove institucije pri otvorenju antidiskriminacijske telefonske linije u srpnju 2014., kao i osnivanju mreže regionalnih točaka za suzbijanje diskriminacije, u koju su okupljene udruge iz Splita, Siska, Poreča, Vukovara i Zagreba.