Beskućnici i njihovi problemi su u Hrvatskoj prečesto nevidljivi, i to ne samo pojedincima i široj javnosti, već i državi. Hrvatska, koja je po Ustavu socijalna država, ne zna koliko beskućnika zapravo ima, jer ‘zna’ samo za one u evidenciji Hrvatskog zavoda za socijalni rad, što ne pokazuje realno stanje.

Upozorila je na to pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter u razgovoru za Hinu, povodom Svjetskog dana beskućnika koji se obilježava 10. 10. svake godine.

Koliko u Hrvatskoj ima beskućnika

Pri tom, i prema tim službenim podacima je broj beskućnika u samo dvije godine udvostručen: 2022. ih je bilo 380, godinu kasnije 635, a prošle godine čak 803.

Istovremeno, Hrvatska mreža za beskućnike procjenjuje da ima najmanje 2 tisuće ljudi koji spadaju pod zakonsku definiciju beskućnika, a to znači onih na smještaju u prihvatilištima i prenoćištima i onih koji borave na javnim i drugim mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje.

Osim toga, njihove procjene govore i da višestruko više ljudi, njih najmanje 10 tisuća, živi bez pristupa vodi, sanitarijama, struji i toplinskoj energiji, dakle u neadekvatnim i nesigurnim uvjetima stanovanja.

Godine bez pomaka na bolje

Nedopustivo je, naglasila je pravobraniteljica, da se u odnosu države prema beskućnicima godinama ništa nije promijenilo, kako u smislu prevencije, tako i u smislu reakcije, odnosno pomoći i podrške beskućnicima da izađu iz začaranog kruga. Zato, kad su u pitanju beskućnici, Hrvatska nikako ne može dobiti prolaznu ocjenu po pitanju brige za ljude kojima su pomoć i podrška itekako potrebni.

Više je stvari potrebno napraviti, što su i preporuke u posljednjem izvješću pučke pravobraniteljice Hrvatskom saboru:

• utvrditi koliko beskućnika ima u Hrvatskoj
• od njih doznati koji su njihovi najveći problemi
• na temelju svega toga pripremiti prvu Nacionalnu strategiju za borbu protiv beskućništva
• pripremiti protokol o postupanju, kao smjernice za sve koji su uključeni u rad s beskućnicima, posebno u najzahtjevnijim situacijama, primjerice, kada im je ugroženo zdravlje.

Naime, rad na bilo kojem tako značajnom problemu mora imati glavu i rep: utvrđivanje koje je trenutno stanje, koji su ciljevi, što tko mora napraviti da bi se ti ciljevi ostvarili i kako različiti resori mogu najučinkovitije surađivati.

Ali, prema posljednjim informacijama, do toga, nažalost, neće uskoro doći. Vlada RH je u mišljenju na Izvješće pučke pravobraniteljice za 2024. godinu, na preporuku da se takva strategija pripremi odgovorila da bi ona bila suvišna. Nije bilo odgovora ni na preporuku o mapiranju beskućništva, dakle o tome da treba doznati koji je njihov stvaran broj i s kojima se problemima najčešće suočavaju, kao ni o protokolu. To nije zadovoljavajući odgovor u trenu kad je beskućnika sve više. A nažalost, može se očekivati da će ih biti još i više, naglasila je pravobraniteljica.

Odgovornost imaju i gradovi pa su tako veliki gradovi (oni s više od 35 tisuća stanovnika) i gradovi sjedišta županija, prema Zakonu o socijalnoj skrbi obvezni su osigurati privremeni smještaj beskućnika u prihvatilištu i/ili prenoćištu. Ali to ne čine svi pa tako, recimo, na istoku Hrvatske postoji samo jedno prihvatilište za beskućnike, ono u Osijeku.

I pomagačima trebaju podrška i pomoć

Velik broj građana naišao je na neku prepreku kad je trebao zdravstvenu skrb, ali dosta beskućnika ima pravo samo na hitnu medicinsku pomoć, jer nemaju regulirano prebivalište niti ga u praksi mogu regulirati, iako na papiru imaju takvu mogućnosti i pravo. Između ostalog zato se često niti ne obraćaju liječnicima dok to ne postane doista neizbježno. A kada izlaze iz bolnice, one ih nemaju kamo otpustiti jer nema dovoljno smještajnih kapaciteta, pa onda takve situacije rješavaju organizacije civilnog društva i humanitarne i vjerske organizacije.

Tu je situacija slična kao i s nekim drugim ranjivim skupinama u društvu, da važnu ulogu u pomoći i skrbi imaju upravo takve organizacije, ali ni one ne dobivaju potrebnu podršku u time jer su projekti pomoću kojih preživljavaju kratkoročni, natječaji znaju i kasniti, pa se i oni moraju snalaziti da bi nastavili raditi. No, jedna dobra stvar je da će biti provedena preporuka pučke pravobraniteljice o tome da se provedu edukacije za pružatelje socijalne usluge smještaja, vezano za smještaj beskućnika s težim oštećenjima zdravlja.

Pravobraniteljica je navela i primjer starijeg beskućnika, koji je sa 72 godine života zbog formalnosti bio dva mjeseca i bez primanja i bez smještaja. Naime, izgubio je nacionalnu naknadu za starije osobe kada je dobio rješenje o prioritetnom smještaju u dom za starije, ali to što je dobio rješenje je samo značilo da ima pravo na smještaj, ne i da ga automatski dobiva. I kako nije bilo mjesta, nije ni dobio krov nad glavom, a ostao je bez primanja. Pravobraniteljica je postupala u tom slučaju i uspješno je smješten u dom, ali toga ne bi bilo da nije bilo volonterke koja se i pritužila i koja se snažno zalagala za otpetljavanje te situacije.

Na kraju je pravobraniteljica zaključila da Hrvatska tek treba „progledati“ i vidjeti beskućnike koji su dio našeg društva, kao i ozbiljne probleme s kojima su suočeni i oni i svi koji im pomažu. Jer to što se oči zatvaraju, ne znači da problema nema, već da nema dovoljno volje nešto poduzeti.

Uz pučku pravobraniteljicu, o problemima beskućnika i mogućim rješenjima za Hinu su govorili i Zvonko Mlinar, izvršni predsjednik Hrvatske mreže za beskućnik, i Đordana Barbarić, donedavna predsjednica udruge MoSt iz Splita.

Izvor: UPP/Hina/Mladenka Tomić