Čak 1.138 starijih osoba u Hrvatskoj prošle je godine bilo žrtva obiteljskog nasilja, a kako to zbog srama, straha ili nepovjerenja često ni ne prijavljuju, brojka bi mogla biti i značajno drugačija, posebno u vrijeme pandemije koronavirusa kada ostanak kod kuće i ograničenje slobode kretanja može dovesti do učestalijeg nasilja. Na to upozoravaju i Ujedinjeni narodi koji izvještavaju o porastu ovog problema tijekom pandemije, ističući kako su stariji iznimno ranjivi jer ovise o brizi i njezi članova obitelji. Zato je Svjetski dan svjesnosti o zlostavljanju starijih, koji se obilježava 15. lipnja, prilika za podizanje svijesti o ovom problemu i podsjetnik na sustavne promjene koje je nužno postići kako bi se spriječilo da do bilo kakvog oblika nasilja uopće i dođe.

Kad je u pitanju Hrvatska, stariji su nakon izmjena Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji iz 2018. snažnije zaštićeni, kada je na prijedlog pučke pravobraniteljice Lore Vidović i njihovo zanemarivanje postalo kažnjivo. No, politika brige o starijima nipošto se ne smije temeljiti na sankcioniranju, već i pružanju sustavne podrške obitelji. Iako je mogućnost ostvarivanja statusa njegovatelja najavljena Strategijom socijalne skrbi za starije osobe od 2017. do 2020., osobe koje skrbe o starim i nemoćnim članovima obitelji i dalje ga ne mogu ostvariti, a nemaju pravo ni koristiti bolovanje, raditi po skraćenom radnom vremenu ili uzeti neplaćeni dopust, zbog čega često ovise o dobroj volji poslodavaca. Prema posljednjim procjenama iz 2015., u takvoj je situaciji oko 17% osoba u dobi od 35 do 49 godina. Zato je potrebno da Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku normativno regulira mehanizme podrške i pomoći članovima obitelji, u okviru sustava neformalne skrbi o starijima.

Također, znajući da se uskoro neće moći brinuti sami o sebi, mnogi stariji odluče se ponuditi svoju nekretninu u zamjenu za skrb, potpisivanjem ugovora o dosmrtnom ili doživotnom uzdržavanju. Razlika između ova dva ugovora nepoznata je za gotovo tri četvrtine starijih, iako je iznimno značajna za njihovu sigurnost. Naime, kod ugovora o doživotnom uzdržavanju vlasništvo nekretnine može biti prepisano sa starije osobe tek nakon njezine smrti, a kod dosmrtnog odmah nakon potpisivanja ugovora. Iako mnogi u tome nađu kvalitetno rješenje svojih problema, dio nažalost ubrzo ostane i bez skrbi i bez nekretnine. Rizik zlouporabe mogao bi se smanjiti uvođenjem registra pružatelja uzdržavanja, a starije koji ostanu bez skrbi snažnije bi se zaštitilo ako se sudske postupke za raskid ovih ugovora učini hitnima. Osmišljavanju rješenja pomoglo bi i prikupljanje podataka o broju i trajanju takvih postupaka, kao i o broju starijih koji su tijekom ovakvih postupaka preminuli.

Nažalost, preporuke koje bi mogle utjecati na ublažavanje ovih problema i dalje nisu provedene, zbog čega su stariji u Hrvatskoj i dalje u iznimno ranjivom položaju, a ograničenje slobode kretanja tijekom pandemije ih izlaže povećanom riziku od nasilja u obitelji, zbog nemogućnosti odlaska od nasilnika i otežanog prijavljivanja.