Učinkovito i neovisno pravosuđe glavni je mehanizam osiguravanja vladavine prava, kao jedne od najviših ustavnih vrednota RH i temeljnih vrijednosti EU, čija se načela konkretiziraju kroz sudske odluke, stvarajući okvir uređenja demokratskih društava i zaštite temeljnih prava građana.
Stoga je povjerenje građana u neovisno i učinkovito pravosuđe važan preduvjet ostvarivanju vladavine prava. U pritužbama pučkoj pravobraniteljici tijekom 2019. građani su ukazivali na neusklađenost sudske prakse, što kod njih narušava povjerenje i stvara sumnju u pristranost sudova, a u Izvješću EK „Pregled stanja u području pravosuđa u EU za 2019.“, RH se nalazi na posljednjem mjestu po percepciji neovisnosti pravosuđa. Iz njega također proizlazi da je učinkovitost pravosuđa u RH poboljšana, što se ogleda u smanjenju broja neriješenih predmeta i kraćem trajanju postupaka. Također, iz Izvješća predsjednika Vrhovnog suda o radu sudbene vlasti u 2018. razvidno je smanjenje neriješenih predmeta za 34% u odnosu na 2014., te skraćivanje trajanja postupaka, čije je prosječno rješavanje 2014. iznosilo 157, a 2018. 122 dana. U Izvješću EK za RH 2020. ističe se da unatoč boljem rješavanju predmeta starijih od 10 godina i dalje postoji problem dugotrajnosti kaznenih postupaka, ali je za očekivati da će ih posljednja novela ZKP-a iz siječnja 2020., osnaživanjem načela ekonomičnosti, ubrzati. Ujedno, Ministarstvo pravosuđa navodi da je dugotrajnost sudskih postupaka tek na trećem mjestu razloga koje građani ističu u predstavkama, a što potvrđuje i trend smanjenja pritužbi koje je u tom kontekstu tijekom 2019. zaprimila pučka pravobraniteljica.
Usprkos tome, povjerenje građana u pravosuđe u konstantnom je padu, na što ukazuje i istraživanje Eurobarometra iz 2019., po kojem čak 76% hrvatskih građana ima negativno mišljenje o njegovoj neovisnosti. Kao glavne razloge ističu utjecaj vlade i političara na sudbenu vlast te pritisak ekonomskih i ostalih interesnih skupina, čime se ugrožava neovisnost sudaca i utječe na tijek sudskih postupaka. Također, prema Indeksu percepcije korupcije Transparency Internationala, RH se nalazi na 63. mjestu od 180 država, dok je 2018. bila na 60. mjestu, a i u Izvješću EK za RH 2020. ističe se potreba poduzimanja intenzivnijih aktivnosti radi smanjenja negativne percepcije korupcije.
Uzimajući u obzir da građani, unatoč podatcima koji ukazuju na poboljšanje učinkovitosti, i nadalje nemaju povjerenje u pravosuđe, što je istaknuto i u Izvješću EK za RH 2020., potrebno je razviti sustavnu komunikaciju sudova s građanima pa je svakako pozitivan iskorak izrada Strateškog plana Ministarstva pravosuđa 2020.-2022., kojim se planira razvoj komunikacijskih alata radi poticanja transparentnosti pravosudnog sustava u odnosima s građanima i medijima, što je i bila jedna od preporuka pučke pravobraniteljice u Izvješću za 2017.
PRITUŽBE NA RAD PRAVOSUĐA
Tijekom 2019. zaprimili smo 219 pritužbi iz područja pravosuđa, što je za 22,06% manje nego 2018. Od tog broja, 84 su se odnosile na rad sudova, što je značajnije smanjenje od čak 33,86%. Smanjenje pritužbi zabilježila je i Uprava za organizaciju pravosuđa MP sa zaprimljenih 1.309 predstavki, što je 19,74% manje nego u 2018. Od toga je 1.013 ocijenjeno neosnovanima, dok su tri bile osnovane, a najčešći razlozi obraćanja bili su nezadovoljstvo načinom vođenja sudskog postupka i donesenim odlukama, dok se tek na trećem mjestu navodila dugotrajnost.
Uz to, u pritužbama pučkoj pravobraniteljici se ukazivalo na neusklađenost sudske prakse, kao i nedostatno obrazložene odluke koje ne otklanjaju sumnju u postojanje samovolje ili arbitrarnosti pri njihovom donošenju. Iz pritužbi na rad i ponašanje sudaca te na način vođenja postupaka i donošenja odluka, razvidno je rastuće nepovjerenje u njihovu zakonitost i bojazan od korupcije.
U 2019. pučka pravobraniteljica je zaprimila 82 pritužbe na rad državnog odvjetništva, što je 6,49% više nego u 2018., radi neobavještavanja građana o poduzetom povodom njihove prijave. S druge strane, MP je zaprimilo oko 30% manje pritužbi nego u 2018., a provodilo je nadzor samo nad financijsko-materijalnim poslovanjem, dok će cjeloviti nadzor nad obavljanjem poslova državnoodvjetničke uprave moći obavljati nakon izbora pravosudnih inspektora iz reda državnih odvjetnika i zamjenika, u skladu s Pravilnikom koji je stupio na snagu u studenom 2019.
Na rad odvjetnika i HOK-a zaprimljene su tek tri pritužbe, 75% manje u odnosu na 2018., dok je MP zaprimilo sedam pritužbi na rad odvjetnika te jednu predstavku na rad HOK-a. Pred Disciplinskim tužiteljstvom HOK-a zaprimljene su 502 prijave, odnosno 23,90% manje nego u 2018., a donesene su 73 presude kojima je utvrđena disciplinska odgovornost zbog teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva, od čega je u 11 predmeta izrečena disciplinska mjera gubitka prava na obavljanje odvjetništva.
Zaprimljena je samo jedna pritužba na rad javnih bilježnika, zbog samovoljnog i netransparentnog određivanja javnobilježničke naknade u ostavinskom postupku. MP je zaprimilo 18 pritužbi, a samo je u jednom predmetu izvršen neposredni nadzor rada javnog bilježnika te je zapisnik o utvrđenom činjeničnom stanju dostavljen nadležnom ODO-u na daljnji postupak. Dodatno, budući da na Lastovu od 2016. nema javnobilježničke službe za ovjeravanje potpisa, rukopisa i prijepisa, pučka pravobraniteljica je MP-u i Hrvatskoj javnobilježničkoj komori preporučila da što prije koordinirano pristupe rješavanju ovog problema, te je slijedom toga MP zatražilo mišljenje i prijedlog HJBK.
BESPLATNA PRAVNA POMOĆ
Pravo na besplatnu pravnu pomoć preduvjet je za ostvarivanje prava na pravično suđenje i djelotvoran pravni lijek te doprinosi jačanju povjerenja u jednakost pristupa pravosuđu, zbog čega država mora osigurati učinkovit sustav koji građanima lošijeg imovnog stanja omogućuje pravovremenu pravnu zaštitu. Suprotno tome, već godinama u izvješćima Hrvatskom saboru upozoravamo na njegovu nedovoljnu učinkovitost, jer zbog nedostatnog financijskog izdvajanja za pružatelje i nedovoljne informiranosti građana, ne osigurava svoju temeljnu svrhu ostvarenja jednakosti svih građana pred zakonom.
Tijekom 2019. pučka pravobraniteljica je zaprimila 50% više pritužbi nego 2018. zbog (ne)ostvarivanja BPP-a, radi poteškoća prilikom angažiranja odvjetnika i dugotrajnosti rješavanja zahtjeva za sekundarnom BPP. Do toga dolazi jer pojedini upravni odjeli u županijama (UOŽ) nepravovremeno rješavaju zahtjeve, ali i građani, zbog neinformiranosti, prekasno predaju zahtjeve pa u međuvremenu proteknu rokovi za podnošenje prigovora, žalbe, tužbe ili drugih sredstava pravne zaštite. Unatoč preporukama o potrebi veće dostupnosti informacija o BPP-u, moguće ih je pronaći isključivo na mrežnim stranicama MP-a i pružatelja, ali mnogo potencijalnih korisnika BPP-a ne koristi internet kao primarni izvor informiranja, pa ih je potrebno intenzivnije informirati medijima i letcima u javnopravnim tijelima.
Kao i ranijih godina, MP po žalbama na rješenja o BPP-u ne postupa u zakonskom roku od osam dana. Tijekom 2019. zaprimili smo pritužbu u kojoj se navodi da je zbog dugotrajnosti postupanja MP-a po njegovoj žalbi, pritužitelj pred Upravnim sudom pokrenuo postupak radi „šutnje uprave“, jer je morao samostalno platiti parnične troškove u sudskom postupku, čime je dovedena u pitanje njegova egzistencija.
U pritužbama građani ističu i problem određivanja odvjetnika u sustavu sekundarne BPP zbog neujednačenosti postupanja UOŽ-a. Naime, neki uredi zahtijevaju da građani dostave suglasnost odvjetnika koji će ih zastupati, dok pojedini odvjetnika imenuju rješenjem o odobravanju BPP. Nerijetko odvjetnici odbijaju stranke upućene kroz sustav BPP-a, osobito u predmetima koji se vode na područjima izvan sjedišta njihovog ureda, jer im se ne isplaćuju putni troškovi. Sve manje odvjetnika je voljno biti na popisu HOK-a za pružanje sekundarne pravne pomoći, pa ju tako u čitavoj Zadarskoj županiji, koja ima više od 170.000 stanovnika, pruža samo sedam odvjetnika. Jedan od razloga za to je i nizak iznos vrijednosti boda na temelju kojeg se utvrđuje naknada za pruženu BPP, pa iako je u 2019. povećana s pet na sedam kuna i dalje je niža od iznosa redovne odvjetničke tarife, koja iznosi 10 kuna.
I nadalje su prisutne poteškoće u financiranju pružatelja primarne BPP zbog neadekvatnog sustava dodjele sredstava. Iako se u posljednje dvije godine natječaj raspisuje u zakonskom roku, do njegovog okončanja i konačne isplate prođe i po nekoliko mjeseci, tijekom kojih pružatelji nemaju nikakvu financijsku potporu te su prisiljeni reducirati aktivnosti. Takva situacija otegotna je za korisnike, osobito ako se uzme u obzir podatak iz izvješća MP o ostvarivanju prava na BPP i utrošku sredstava, iz kojeg je razvidno da udruge i pravne klinike pružaju više od 80% primarne BPP. Stoga je potrebno osmisliti učinkovitiji okvir dodjele financijskih sredstava pružateljima, primjerice višegodišnjim programskim financiranjem, što kontinuirano ističemo u izvješćima.
PODRŠKA ŽRTVAMA I SVJEDOCIMA U KAZNENIM POSTUPCIMA
Akcijski plan za provedbu Nacionalne strategije razvoja sustava podrške žrtvama i svjedocima u RH od 2016. do 2020. usvojen je tek u siječnju 2019., pa pojedine mjere još nisu zaživjele. Primjerice, nisu osnovani odjeli za podršku na preostalim županijskim sudovima, no prema podatcima MP-a, u 2020. predviđeno je njihovo osnivanje u Karlovcu, Varaždinu, Puli, Šibeniku i Slavonskom Brodu, kao i na Općinskom Kaznenom sudu u Zagrebu, Općinskom sudu u Splitu i Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu. O osnivanju odjela u državnim odvjetništvima nemamo saznanja, iako smo o njihovoj važnosti ukazivali preporukama u ranijim izviješćima.
Zakonodavni okvir usklađen je s Direktivom 2012/29/EU o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela, i žrtvama formalno jamči širok spektar prava, no u praksi još nisu postignuti zadovoljavajući standardi podrške i zaštite. Međutim, tijela kaznenog progona i sudovi primarno su usmjereni na okrivljenikova prava, dok se u dovoljnoj mjeri ne uvažavaju žrtve, s obzirom da povreda njihovih prava nema gotovo nikakvog značaja za ishod kaznenog postupka, a često se ne razumiju ni njihove potrebe. Pritom se žrtve, gotovo u pravilu, višestruko ispituje, čime su ponovo izložene emocionalnoj i psihološkoj traumi. O imovinskopravnom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete gotovo nikada se ne odlučuje u kaznenom postupku, već se žrtve upućuje u parnicu, ne vodeći računa da novi postupak predstavlja ponovnu traumu i uzrokuje dodatne troškove, s obrazloženjem da bi to odugovlačilo kazneni postupak, iako bi do odluke, u praksi, bilo potrebno provesti samo još nekoliko ročišta.
Predkazneni postupci i istrage traju predugo, ročišta za prvu raspravu nakon podizanja optužnica često se ne zakazuju mjesecima, a uobičajeno je da između dva raspravna ročišta prođe i nekoliko mjeseci, dok postupci nerijetko traju i godinama. Procesni instrumenti za osiguranje učinkovitog postupka pred državnim odvjetništvom i sudom u praksi se ne pokazuje djelotvornim pravnim sredstvom, o čemu smo opširnije pisali u Izvješću za 2018. Primjerice, neprihvatljivo je da Općinski sud u Splitu nije pravomoćno završio kazneni postupak koji je započeo 2005. godine.
Prema podatcima iz Izvješća predsjednika Vrhovnog suda o stanju sudbene vlasti za 2018., prosječno vrijeme rješavanja općinskih kaznenih prvostupanjskih predmeta je 626 dana. Županijski kazneni predmeti u prvom se stupnju prosječno rješavaju 343, a u drugom 111 dana. Podatci za predmete ratnih zločina osobito zabrinjavaju, pogotovo iz perspektive žrtava koje godinama čekaju pravdu, jer je prosječno vrijeme rješavanja 5.156 dana, o čemu više pišemo u dijelu o civilnim žrtvama rata. Naime, jedno od osnovnih načela kaznenog postupka jest obveza suda odlučiti o optužbi u razumnom roku, vodeći ga bez odugovlačenja i skrbeći o pravima i interesima žrtve kaznenog djela, uz dužnost onemogućavanja svake zlouporabe prava koja pripadaju strankama i Prava žrtava i svjedoka nisu u znatnijoj mjeri unaprijeđena dosadašnjim izmjenama ZKP-a, kojih je bilo osam, zbog čega, ali i ostalih problema u njegovoj primjeni, bi trebalo razmotriti izradu novog zakona, koji bi kazneni postupak učinio jednostavnijim, bržim i učinkovitijim, ali ne nauštrb prava okrivljenika i žrtava.
U Izvješću EK za RH 2019., ukazuje se da je unatoč uočenim poboljšanjima u kontekstu trajanja sudskih postupaka i nadalje potrebno poboljšati njihovu kvalitetu i učinkovitost. S time u skladu je posljednja novela ZKP-a, kojom se usklađivalo domaće kazneno procesno zakonodavstvo s pravnom stečevinom EU, koja je obuhvatila i osnaživanje načela ekonomičnosti i ubrzanja kaznenog postupka. Izmjenama su obuhvaćeni svi stadiji postupka, a osobito je važno što je sudu dana mogućnost da se u ponovljenim suđenjima iskazi ranije već ispitanih i konfrontiranih svjedoka pročitaju, a ne da se, kao do sada, ponovo pozivaju ukoliko stranke nisu suglasne s čitanjem, što je odugovlačilo postupke, ali i dodatno viktimiziralo žrtve i oštećenike kaznenih djela. No, tek ostaje za vidjeti u kojoj će mjeri ove izmjene uistinu ubrzati kazneni postupak i smanjiti retraumatizaciju žrtava, s obzirom da su stupile na snagu početkom 2020.
I nadalje u praksi tijelo koje provodi pojedinačnu procjenu potrebe žrtve često ne surađuje s tijelima, ustanovama, OCD-ima i odjelima za podršku žrtvama i svjedocima u županijskim sudovima, a u redovnom Programu obrazovanja Pravosudne akademije za pravosudne dužnosnike nisu održavane edukacije o pravu žrtava/svjedoka i senzibiliziranju za njihove potrebe, nego samo o temama koje se u širem smislu odnose na ovo područje. Rezultat toga je krajnje formaliziran pristup koji u fokusu nema osobu kao žrtvu, sa svim njenim posebnim značajkama i karakteristikama te intenzitetu i vrsti kaznenog djela, zbog čega tijela koja provode pojedinačnu procjenu potreba žrtve za zaštitom najčešće zaključuju kako ne postoji rizik od nanošenja štete i/ili dodatne traumatizacije, i sukladno tome ne predlažu i/ili ne provode odgovarajuće posebne mjere zaštite.
Nastavljen je program MP-a „Mreža podrške i suradnje za žrtve i svjedoke kaznenih djela“ u županijama u kojima nisu osnovani odjeli za podršku žrtvama i svjedocima, koji provodi deset OCD- a koji su i ove godine postigli zavidne rezultate, no i susreli se s brojnim poteškoćama, primjerice, gotovo niti na jednom sudu koji sudjeluje u provedbi programa nema stalno osigurane zasebne prostorije za svjedoke/žrtve. Ipak, ovakvi programi ne predstavljaju kvalitativni iskorak u razvoju sustava podrške, što smo detaljnije obrazložili u Izvješću za 2018. Stoga bi fokus trebalo usmjeriti na daljnju institucionalizaciju sustava osnivanjem novih odjela za podršku, a OCD-e bi trebalo uključiti kroz programe i aktivnosti usmjerene ka dodatnim i specijalističkim oblicima podrške, ciljanom i integriranom potporom za žrtve s posebnim potrebama, uključujući potporu i savjetovanje nakon završetka kaznenog postupka.
Poštivanja svih prava i digniteta žrtava i dalje nije na primjerenoj razini, a potrebe žrtava i svjedoka u kaznenim postupcima nadilaze mogućnosti postojećeg sustava. Ova prava nisu u znatnijoj mjeri unaprijedile dosadašnje izmjene i dopune ZKP-a, kojih je bilo osam, zbog čega, ali i ostalih problema u njegovoj primjeni, bi trebalo razmotriti izradu novog zakona, koji bi kazneni postupak učinio jednostavnijim, bržim i učinkovitijim, ali ne nauštrb prava okrivljenika i žrtava.
PREPORUKE:
1. Ministarstvu pravosuđa, da:
– putem medija, javnih promotivnih aktivnosti i letaka, informira građane o mogućnostima ostvarivanja besplatne pravne pomoći;
– izradi model višegodišnjeg programskog financiranja pružatelja primarne pravne pomoći.
2. Hrvatskoj odvjetničkoj komori, da ažurira liste odvjetnika na područjima JLP(R)S za pružanje sekundarne besplatne pravne pomoći;
3. Ministarstvu pravosuđa, da osnuje odjele za podršku žrtvama i svjedocima na sudovima na kojima još nisu ustrojeni.
SUDSKA ZAŠTITA OD DISKRIMINACIJE
Iako građani zaštitu od diskriminacije mogu ostvariti u raznim vrstama sudskih postupaka, s obzirom na vrste tužbenih zahtjeva, građanski im postupci najčešće pružaju najprimjereniju satisfakciju. Međutim, još uvijek nizak broj usvajajućih, ali i pravomoćnih presuda, ukazuje na njihovu nedovoljnu iskorištenost. S druge strane, unatoč najvećem ukupnom broju prekršajnih predmeta, kao i osuđujućih presuda, nerijetko je riječ o odlukama upitne specijalne i generalne prevencije, bez adekvatne satisfakcije oštećenika. Stoga je potrebno nastaviti jačati stručne kapacitete svih sudionika sudskih postupaka vezanih uz diskriminaciju te podizati razinu svijesti građana o njezinoj zabrani.
Građanski predmeti
Tijekom 2019. sudovi su postupali u gotovo jednakom broju građanskih predmeta vezanih uz diskriminaciju kao u 2018., njih 187, ali ih je manje pravomoćnih te je broj usvajajućih presuda smanjen za gotovo polovicu. Od 48 pravomoćnih predmeta, u samo šest je usvojen tužbeni zahtjev, dok je u 26 odbijen, a 16 predmeta okončano je na drugi način.
Među njima su i oni u kojima su se stranke nagodile, što iako predstavlja određenu satisfakciju tužiteljima, ipak nema preventivno djelovanje na konkretnog i potencijalne počinitelje diskriminacije. Pritom, iz statističkih podatka MP-a nije razvidan broj sudskih nagodbi u ovim predmetima niti su nam sve dostupne, pa nije moguće ocijeniti koliko često su stranke motivirane negativnim publicitetom, financijskim ili drugim razlozima za mirno okončanje spora, što bi doprinijelo i boljoj prevenciji diskriminacije.
Postupci i dalje uglavnom traju preko 12 mjeseci, zbog čega je najveći broj predmeta prenesen izprethodnih godina, a prema podatcima MP-a niti u 2019. nije podnesena ni jedna udružna tužba. Postupci se najčešće pokreću radi diskriminacije temeljem društvenog položaja i članstva u sindikatu, nakon čega slijede invaliditet, spol, dob, bračni i obiteljski status, dok su ostale diskriminacijske osnove manje zastupljene. Iako je vjerojatnost povezanosti nepovoljnog postupanja s diskriminacijskom osnovom primarni uvjet utvrđenja diskriminacije, u nekim tužbama se osnove i dalje ne navode ili tužitelji ne uspijevaju prebaciti teret dokazivanja na tuženika, smatrajući da je već njihova karakteristika, vezana uz neku osnovu, dostatan dokaz da su diskriminirani. Isto tako, niti postojanje visokog stupnja animoziteta između tužitelja i tuženika ne predmnijeva osnovanost tužbenog zahtjeva radi diskriminacije, ukoliko postupanje tuženika nije uvjetovano niti jednom diskriminacijskom osnovom. Ukoliko je u takvim slučajevima riječ o mobingu, a ne diskriminaciji, tužbeni zahtjev će biti odbijen ako je postavljen na utvrđenje i otklanjanje diskriminatornog postupanja. Osim toga, neki tužitelji podnose alternativni tužbeni zahtjev radi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, što iako može doprinijeti uspjehu u sporu, ukazuje i na dvojbe koje mogu biti uvjetovane neizvjesnošću dokaznog postupka, ali i primjenom relevantnih propisa.
Stoga je nužan nastavak redovnih edukacija odvjetnika i sudaca koji postupaju u predmetima vezanim uz diskriminaciju, koje će pratiti razvoj hrvatskog i europskog antidiskriminacijskog prava te prevenirati ili svesti na minimum odbijanje tužbenih zahtjeva zbog nedovoljnog poznavanja okvira i kriterija utvrđenja diskriminacije. Preporuka za edukacijom je bitna jer iza svakog izgubljenog sudskog postupka ostaje tužitelj s nerijetko visokim parničnim troškovima, koji su se mogli otkloniti pravovremenom i ispravnom ocjenom jesu li mu i koja prava povrijeđena te adekvatnim postavljanjem tužbenog zahtjeva.
Tužitelji uglavnom navode da ih diskriminiraju poslodavci, nerijetko pri otkazivanju ili neproduljivanju radnog odnosa, što ih često financijski ugrožava, negativno utječe na njihovo zdravstveno stanje te se osjećaju podcijenjeno, poniženo i degradirano. Pritom im gubitak sudskog spora dodatno otežava ionako teške životne prilike. Iako se prije traženja sudske zaštite često prvo obraćaju poslodavcu, odnosno povjereniku za zaštitu dostojanstva, tako ne uspijevaju ostvariti svoja prava, što otvara pitanje učinkovitosti ovog instituta, odnosno stručnosti i neovisnosti povjerenika. Osim toga, u postupku pred poslodavcem nije dovoljno poduzeti samo određene mjere, već sve što je potrebno i objektivno moguće radi zaštite dostojanstva radnika, što poslodavac treba sa sigurnošću dokazati u sudskom postupku, kao što je navedeno u pojedinim presudama.
U odnosu na vrste tužbenih zahtjeva, najčešće traže utvrđenje diskriminacije, a nešto rjeđe njezinu zabranu ili otklanjanje te naknadu uglavnom neimovinske štete radi povrede prava osobnosti.
Visina naknade štete treba osigurati satisfakciju žrtvi, imati društveno značenje te poslati poruku prema tom i potencijalnim počiniteljima da će protupravno postupanje biti sankcionirano, što je u skladu s pravom EU da sankcije u diskriminacijskim postupcima trebaju biti odvraćajuće. Stoga ovisno o težini povrede, tužbeni zahtjevi radi naknade neimovinske štete variraju te tužitelji sve češće potražuju isplatu viših od uobičajeno dosuđivanih iznosa odštete. Pritom je nužno da svaki zahtjev, naročito onaj koji predstavlja iskorak od uobičajene prakse, bude obrazložen i utemeljen na činjenicama, kako ne bi bio potpuno ili djelomično odbijen. Iako u sudskoj praksi nema znatnih odstupanja, njezin razvoj je u svakom, pa i u ovom, pravnom području neizbježan te su u odnosu na ranije najčešće dosuđivane naknade štete od 20.000,00 do30.000,00 kuna, tijekom 2019. češće dosuđivani iznosi od 50.000,00 odnosno 55.000,00 kuna. Pritom, pozitivna promjena sudske prakse nije isključivo u dosuđenoj visini naknade štete, već u primjeni kriterija temeljem kojih sankcija tuženiku mora biti proporcionalna, primjerena i odvraćajuća kako bi pružila satisfakciju žrtvi i preventivno djelovala na konkretnog i potencijalne počinitelje diskriminacije.
Upravni sporovi
Javnopravna tijela u upravnom postupku primjenjuju niz zakona, propisa te općih akata, ovisno o upravnoj stvari, istovremeno vodeći računa o primjeni načela jednakosti, odnosno zabrane diskriminacije, kao jednom od temeljnih ljudskih prava. Da su tužitelji s time sve bolje upoznati pokazuje široka lepeza upravnih postupaka u kojima ističu da su bili diskriminirani, primjerice prilikom utvrđivanja obveze plaćanja poreza na promet nekretnina, stavljanja službenika na raspolaganje, imenovanja javnog bilježnika, teže povrede službene dužnosti i slično.
Iz raspoloživih sudskih odluka je razvidno da se upravni sud u takvim sporovima obrazloženo očituje na navode tužitelja o diskriminaciji, neovisno o ocjeni njihove (ne)osnovanosti, ujedno dajući opću pravnu informaciju o primjeni ZSD-a. O važnosti primjene načela jednakosti u upravnom postupku govori presuda kojom je upravni sud poništio rješenje javnopravnog tijela zbog izostanka očitovanja na prigovor tužitelja o nejednakom postupanju i instruirao ga da, ukoliko se tužitelj pozove na diskriminaciju, tuženik o tome mora iznijeti pravno prihvatljive razloge, što podrazumijeva primjenu antidiskriminacijskog zakonodavstva.
Stoga je redovna edukacija o zakonodavnom i institucionalnom okviru za suzbijanje diskrimina cije potrebna, ne samo za suce i odvjetnike, već i za službenike u tijelima JLP(R)S te rukovodeće državne službenike koji, postupajući u upravnim postupcima, također primjenjuju propise iz ovog pravnog područja. Primjerice, tužba je usvojena nakon ocjene suda da je utvrđenom obvezom plaćanja poreza na promet nekretnine, stečene temeljem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju između majke i kćeri, tužiteljica diskriminirana temeljem obiteljskog statusa u ostvarivanju prava na mirno uživanje vlasništva. Pritom je upravni sud obrazložio primjenu ZSD-a te pravne stečevine EU na konkretan slučaj, potvrđujući primjenu antidiskrimincijskog zakonodavstva u upravnim sporovima.
Poučavanjem stranaka o njihovim pravima, pozivajući se na relevantnu praksu ESLJP-a i Suda EU, upravni sud približava europsko antidiskriminacijsko zakonodavstvo upravnim sporovima, pozitivno djelujući na kvalitetu nacionalne sudske prakse. Međutim, jednako kao i u građanskim predmetima, i u njima i dalje ima zahtjeva u kojima se tužitelji tek paušalno pozivaju na diskriminaciju, smatrajući da je njome obuhvaćen bilo koji oblik nepovoljnog postupanja, bez identificiranja diskriminacijske osnove te dokazivanja njezine vjerojatnosti. U takvim sporovima najčešće izostaje pozivanje tužitelja na ZSD ili drugi propis pa je nužno nastaviti razvijati sudsku praksu te kroz obrazloženja presuda upravnih sudova educirati stranke o zakonskim okvirima i definiciji diskriminacije.
Prekršajni predmeti
U usporedbi s 2018. povećan je broj prekršajnih predmeta vezanih uz diskriminaciju. Prema podatcima MP-a, 81 predmet prenesen je iz prethodnih godina, 106 je novozaprimljenih te 61 zaprimljen po Zakonu o područjima i sjedištima sudova. Najviše postupaka pokrenuto je zbog uznemiravanja (85) te spolnog uznemiravanja (5) iz ZSD-a. Pored 90 predmeta pokrenutih po ZSD- u, zbog prekršaja po drugim propisima vođena su 22 postupka.
Nacionalno podrijetlo je, kao i prethodnih godina, uvjerljivo najčešća diskriminacijska osnova, koja je motiv počinjenja prekršaja u 94 postupka (38%), među kojima su 44 novozaprimljena predmeta. Slijede rasa ili etnička pripadnost ili boja kože (32) te spol (32), koje su zaštićene prekršajima propisanim ZSD-om, pri čemu je spol, uz ZSD, osnova diskriminatornog postupanja i po Zakonu o ravnopravnosti spolova, na koji se odnosi 10 od navedena 32 postupka.
U manjem broju prekršajnih predmeta osnove su bile društveni položaj (13), spolna orijentacija (10), vjera (8), političko ili drugo uvjerenje (7), rodni identitet ili rodno izražavanje (7), zdravstveno stanje (2) te bračni ili obiteljski status (1). Pravomoćno je riješen 101 predmet, od čega je 67 završen osuđujućom presudom, dok je oslobađajuća donesena u samo 21 predmetu, a 13 postupaka riješeno je na drugi način. Novčana kazna i dalje je najčešća sankcija, koja je izrečena u 90% presuda, a u preostalima je okrivljeniku izrečen rad za opće dobro te u jednom kazna zatvora.
Počinitelj i oštećenik u ovim predmetima često se poznaju, bilo da se radi o površnom poznanstvu, susjedskim ili partnerskim odnosima, prilikom kojih okrivljenik koristi zaštićenu osnovu oštećenog da bi ga uvrijedio ili ponizio, a činjenične okolnosti često se događaju u kontekstu neprimjerenog ponašanja u alkoholiziranom stanju vikanjem i/ili vrijeđanjem. Nedvojbeno je da takav oblik ponašanja nije društveno prihvatljiv, no u dokaznom bi postupku trebalo pažljivo ocijeniti kontekst, kao i subjektivni osjećaj kod oštećenika, kako pojedina postupanja koja nisu primarno diskriminatorna ne bi bila tako pravno kvalificirana.
Osim toga, sve su češći prekršaji počinjeni putem društvenih mreža, kada se okrivljenik na uvredljiv ili ponižavajući način izražava o pojedincima ili pripadnicima određene skupine u komentarima na tuđim ili u svojim objavama, a karakterizira ih neosobna priroda i usmjerenost prema manjinskim društvenim skupinama. Također, u nekim slučajevima spolno nasrtljivo postupanje okarakterizirano je kao uznemiravanje temeljem spola sukladno čl. 25. ZSD-a, iako bi ono, imajući u vidu način postupanja počinitelja, trebalo biti kvalificirano kao spolno uznemiravanje iz čl. 26. ZSD-a ili čak kao kazneno djelo. Naime, razlika između prekršaja uznemiravanja po osnovi spola i spolnog uznemiravanja jest u okolnosti da se kod posljednjeg radi o neželjenom postupanju seksualne naravi. Pored ovih prekršaja, postoji i kazneno djelo spolnog uznemiravanja, kojim se neželjeno ponašanje spolne naravi procesuira jer je počinjeno prema posebno ranjivim osobama. Primjerice, u jednom predmetu počinitelj je u tramvaju maloljetnici stavio ruku između bedara, u drugome je nastavnik poslao video eksplicitnog sadržaja učenici u srednjoj školi, a sud je smatrao da se radi o uznemiravanju temeljem spola i dobi. Očigledno je da je riječ o radnjama spolne naravi, pa bi nadležni sud, imajući u vidu intenzitet postupanja počinitelja, kao i povredu koja je njegovim postupanjem nastala u ovim slučajevima, a u drugome slučaju i odnos između počinitelja i oštećene, mogao razmatrati radi li se o prekršaju ili čak kaznenom djelu spolnog uznemiravanja ili nekom drugom kaznenom djelu protiv spolne slobode. Osim toga, valjalo bi uzeti u obzir intenciju zakonodavca prilikom inkriminiranja i zaštićeno dobro koje je počinitelj primarno povrijedio. Tako bi se kažnjivo postupanje primjereno pravno kvalificiralo, što bi trebalo dovesti do adekvatne zaštite konkretnih, ali i potencijalnih žrtava i primjerenog kažnjavanja počinitelja. Osim toga, potrebno je educirati ovlaštene tužitelje i suce kako bi u svako m pojedinom slučaju mogli identificirati i ispitati upravo one okolnosti koje su relevantne da bi se protupravno djelo adekvatno procesuiralo.
Kazneni predmeti
Broj postupaka povodom kaznenih djela vezanih uz diskriminaciju je u kontinuiranom porastu. Međutim, to su najmalobrojniji predmeti, pa se radi o povećanju od svega nekoliko godišnje. Prema podatcima MP-a, tijekom 2019. vođeno ih je 24, dok su u 2018. kazneni sudovi postupali u 19 diskriminacijskih predmeta, što ne uključuje zločine iz mržnje, o kojima pravosudna tijela vode posebnu statistiku i o čemu pišemo u zasebnom poglavlju.
Najčešće počinjeno kazneno djelo jest spolno uznemiravanje, a slijedi javno poticanje na nasilje i mržnju. Time se nastavlja trend iz 2018., kada je najviše postupaka vođeno zbog spo lnog uznemiravanja, za razliku od ranijih godina, kada ih je bilo najviše radi javnog poticanja na nasilje i mržnju, dok se ostala kaznena djela pojavljuju na razini pojedinačnih predmeta, a zabilježen je i jedan zbog povrede ravnopravnosti iz čl. 125. KZ-a.
Pravomoćno je okončano osam postupaka, od kojih šest osuđujućom presudom. Prema dostupnim podatcima, uvjetna osuda i dalje je najčešće izrečena kaznenopravna sankcija, dok je u dva slučaja okrivljenik osuđen na rad za opće dobro, a kazna zatvora nije izrečena niti jednom. S obzirom da nemamo potpun uvid u pojedinačne slučajeve pa time niti profile počinitelja i načine počinjenja djela, ne možemo detaljnije analizirati penalnu politiku kaznenih sudova, već samo zabilježiti da najteže sankcije za ova djela izostaju. Počinjenje je bilo motivirano rasom odnosno etičkom pripadnošću ili nacionalnim podrijetlom, spolom, spolnom orijentacijom, jezikom, društvenim položajem ili drugim osobinama. Međutim, među predmetima u kojima su postupci započeti u 2019. nema osnove jezika, a rasa, etnička pripadnost odnosno nacionalno podrijetlo te spol ili spolna orijentacija oštećenika ostaju temeljni motivi diskriminatornog postupanja.
PREPORUKE:
1. Pravosudnoj akademiji, da u okviru programa cjeloživotnog stručnog usavršavanja, za pravosudne dužnosnike provodi edukacije o europskoj i nacionalnoj antidiskriminacijskoj sudskoj praksi;
2. Hrvatskoj odvjetničkoj komori, da provodi edukacije odvjetnika o primjeni hrvatskog i europskog antidiskriminacijskog prava;
3. Državnoj školi za javnu upravu, da provodi redovne edukacije o zakonodavnom i institucionalnom okviru za suzbijanje diskriminacije za službenike u tijelima JLP(R)S te rukovodeće državne službenike;
4. Ministarstvu pravosuđa, da vodi evidencije o upravnim sporovima vezanim uz diskriminaciju, diskriminacijskim osnovama, načinu okončanja spora te njegovom trajanju;
5. Uredu za udruge i Uredu za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH, da nastave podupirati rad udruga s ekspertizom i kapacitetom za pokretanje udružnih antidiskriminacijskih tužbi.
Cijelo Izvješće pučke pravobraniteljice za 2019. pronađite ovdje, a više informacija o povezanim temama o kojima u njemu pišemo pronađite klikom na neku od poveznica niže.
