Pritužbe iz radnih i službeničkih odnosa zaprimamo kako u odnosu na javnopravna tijela, tako i u odnosu na poslodavce u gospodarstvu i obrtu, ali ispitne postupke temeljem Zakona o pučkom pravobranitelju možemo pokrenuti samo u odnosu na javnopravna tijela, dok ostale prosljeđujemo Državnom inspektoratu (DIRH).
Međutim, sve pritužbe zaposlenih kako u javnom, tako i u privatnom sektoru dragocjen su nam izvor neposrednih saznanja o stanju ljudskih prava u kontekstu rada i zapošljavanja, a ukazivale su na kršenja prava iz radnog odnosa, ali i sve prisutnije traženje zaštite dostojanstva radi osiguranja odgovarajućih uvjeta rada, pri čemu su se u značajnom broju isticali narušeni međuljudski odnosi, s posljedicama na zdravlje zaposlenih.
Prava za vrijeme nezaposlenosti
Prema podatcima HZZ-a krajem prosinca 2019. bile su evidentirane 131.753 nezaposlene osobe, 11,5% manje nego u prosincu 2018. Prosječan broj nezaposlenih u 2019. bio je 128.650, 16,2% manje nego 2018. Najviše nezaposlenih bilo je u dobi od 30 do 49 godina (38,5%) i iznad 50 godina (33,3%), dok ih je do 29 godina bilo 28,2%. S evidencije HZZ-a ukupno su zaposlene 154.832 osobe, što je 11,2% manje nego 2018., dok ih je i dalje relativno velik broj (69.251) brisan iz drugih razloga, primjerice zbog nepridržavanja zakona ili izlaska iz radne snage.
U Izvješću EK za RH 2020. ističe se da su, usprkos pozitivnim kretanjima na tržištu rada i povećanju plaća u 2019., sudjelovanje na tržištu rada i produktivnost rada još na niskoj razini. Tako je i udio radno sposobnog stanovništva koje radi ili traži posao među najnižima u EU-u u svim dobnim skupinama, a osobito u onoj od 55 do 64 godina starosti.
Pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti prosječno je mjesečno koristilo 28.066 osoba, dok je 3.664 zahtjeva bilo odbijeno zbog neispunjavanja zakonskih uvjeta. Upravo su problemi u ostvarivanju ovog prava bili među najčešćim razlozima pritužbi, bilo da je riječ o zakonskim preprekama poput prestanka radnog odnosa uslijed izvanrednog otkaza radnika (bez obzira što je u nekim slučajevima bio uvjetovan postupanjem poslodavca), bilo zbog dugotrajnosti rješavanja zahtjeva ili visine novčane naknade. EK također ističe relativno nizak postotak nezaposlenih koji koriste ovo pravo radi zahtjevnih uvjeta za ostvarivanje, ali i relativno nizak iznos novčane naknade.
Nezadovoljstvo visinom novčane naknade iskazivali su, između ostalih, nezaposleni kojima se osnovica nije mogla utvrditi prema prosjeku bruto plaće tromjesečnog razdoblja koje je prethodilo prestanku radnog odnosa, odnosno službe, jer su imali prekid u trajanju od nekoliko dana (obično bi im prethodni radni odnos prestao u petak, a sljedeći bi zasnovali već u ponedjeljak). Kako se tromjesečnim smatra razdoblje od tri puna kalendarska mjeseca, samo jedan dan bio je dovoljan da im se osnovica za izračun naknade ne može utvrditi u odnosu na ostvarenu plaću, već u visini minimalne plaće po Zakonu o tržištu rada. Zbog sličnih smo problema u Izvješću za 2018. preporučili da se preispita način utvrđivanja osnovice za određivanje visine novčane naknade za osobe koje su tri mjeseca prije prestanka radnog odnosa ostvarile naknadu plaće zbog bolovanja, no MRMS tijekom 2019. nije preispitivao čl. 51. Zakona o tržištu rada, niti to planira učiniti, smatrajući da za izmjenama nema potrebe.
S gubitkom prava na novčanu naknadu, ali i brisanjem iz evidencije nezaposlenih, suočavali su se nezaposleni turistički vodiči kojima je HZZ, smatrajući da imaju registrirano slobodno zanimanje već temeljem položenog stručnog ispita i rješenja o odobrenju za pružanje usluga turističkog vodiča, odbijao upis u evidenciju nezaposlenih osoba ili ih je, još gore, naknadno brisao iz evidencije te od njih potraživao i sve do tada isplaćene naknade. Pritom nije uzimao u obzir da nisu upisani u registar poreznih obveznika niti po jednoj osnovi te da djelatnost nisu obavljali, pa tako niti ostvarivali ikakve prihode. Pravilnost tumačenja propisa HZZ-a, prije svega Zakona o pružanju usluga u turizmu, u pojedinačnim je slučajevima bila predmetom upravnih sporova, no informacije o njihovom ishodu nemamo. Neki od razloga prituživanja nezaposlenih bili su i dugotrajnost žalbenog postupka, nedostatak informacija od savjetnika za zapošljavanje te problemi oko odobravanja novčanih potpora za samozapošljavanje.
Imajući u vidu da je prema podatcima HZZ-a prosječno trajanje drugostupanjskih postupaka 71 dan, iako bi prema ZUP-u žalbe trebale biti riješene u roku od 60 dana od predaje, potrebno je skratiti prosječno trajanje i prvostupanjskih i drugostupanjskih postupaka. Naime, iako se ne radi o bitnijem odstupanju, odlučuje se o pravima čiji je cilj pružiti građanima određen stupanj socijalne sigurnosti tijekom nezaposlenosti, pa se njihova svrha dugotrajnim postupanjem gubi. To posebice dolazi do izražaja kod novčane naknade koja bi se trebala isplaćivati upravo u periodu privremene nezaposlenosti, kako bi se barem donekle nadomjestili prihodi koji su do tada ostvarivani radom.
Prema podatcima HZZ-a, od 36.926 korisnika mjera aktivne politike zapošljavanja najveći broj (6.792) su mladi u dobi od 25 do 29 godina (18,39%), odnosno od 20 do 24 godine (6.439 ili 17,44%). Najviše ih je koristilo potpore za zapošljavanje (18,4%) i samozapošljavanje (23,6%) te mjeru stalni sezonac (14,3%). 2019. je ujedno i posljednja godina u kojoj se provodila mjera stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa, što pozdravljamo s obzirom na promjene na tržištu rada , koje više ne mogu opravdati subvencioniranje troškova poslodavcima za angažiranje mladih nezaposlenih osoba, koje sada u svijet rada mogu ući i sklapanjem ugovora o radu.
Usprkos relativno velikom broju korisnika mjera aktivne politike zapošljavanja te činjenici da su se podnesci i pritužbe građana upućeni MRMS-u u području zapošljavanja najčešće odnosili upravo na te mjere, 2019. nismo zaprimili pritužbe koje bi ukazivale na veće sustavne probleme u njihovoj provedbi, a EK u Izvješću za RH 2020. također ističe napredak, ostvaren novim paketom mjera aktivne politike tržišta rada.
Radni odnosi u javnim službama
Najveći broj pritužbi u području radnih odnosa odnosio se na nepravilnosti u javnim službama , oko 20%, pri čemu ih je najviše bilo u zdravstvenim i školskim ustanovama, a potom u ustanovama socijalne skrbi te ostalima: predškolskim, HZZO-u, HZMO-u, fakultetima i drugim.
O nagomilanim problemima u javnim službama nastalim tijekom više godina svjedočili smo, između ostalog, i za vrijeme dugotrajnog štrajka zaposlenika u osnovnim i srednjim školama te nenastavnog osoblja, predavača i umjetničkih suradnika na fakultetima, koji su od Vlade tražili odgovarajuće vrednovanje svog rada povećanjem koeficijenata složenosti poslova, uz zaštitu dostojanstva u uvjetima rada u kojima neće biti izloženi zlostavljanju, uključivo i od roditelja, a ponekad i učenika.
Štrajk je, kombinacijom cirkularnog i frontalnog provođenja, trajao od 10. listopada do 2. prosinca, kada je, nakon 16 izgubljenih nastavnih dana, završio sporazumom koji ipak nije riješio sve isticane probleme, primjerice odgovarajuće povećanje koeficijenata nenastavnog osoblja, koje bi konstruktivnim i kontinuiranim socijalnim dijalogom trebalo nastaviti rješavati.
Ustavom zajamčeno pravo na štrajk u nekim je školskim ustanovama bilo dovedeno u pitanje postupanjem ravnatelja koji su upućivali izravne ili neizravne prijetnje te vršili pritiske, ponekad i putem medija, prema djelatnicima koji u njemu sudjeluju, i to prije svega dovođenjem u pitanje „produljenja“ ugovora o radu sklopljenih na određeno vrijeme, odnosno po završetku pripravničkog staža. S druge strane, zaprimili smo i pritužbu profesorice zbog povrede prava na rad, jer u štrajku nije željela sudjelovati, ali joj je uredno održavanje nastave bilo otežavano od strane kolega koji su štrajkali.
Međutim, problem neodgovarajućih, neusklađenih i nejednako dodjeljivanih koeficijenata složenosti poslova nije specifičan samo za obrazovne ustanove, već je problem velikog dijela javnih službi, pa tako i zdravstveni djelatnici već godinama ukazuju da Uredba o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama ne prepoznaje pojedine nove djelatnike u zdravstvu, odnosno radna mjesta s odgovarajućim koeficijentima, zbog čega zdravstveni djelatnici s istim kvalifikacijama, radeći na istim poslovima u različitim javnim zdravstvenim ustanovama, primaju različitu plaću.
Zaposleni u zdravstvenim ustanovama, prije svega liječnici, prituživali su se na zlostavljanje na radu povezano sa sudskim postupcima koje vode protiv poslodavaca zbog neisplaćenih ili nepravilno obračunatih naknada za prekovremeni rad temeljem kolektivnih ugovora. No, ne samo da su liječnici izloženi pritiscima zbog podnesenih tužbi, već niti uzrok njihovog prekovremenog rada i neodgovarajućeg plaćanja, usprkos brojnim pravomoćnim presudama, nije odgovarajuće riješen. Ostali zaposlenici zdravstvenih ustanova također su se prituživali zbog rasporeda i evidencije radnog vremena, prekovremenog rada, korištenja dnevnog i tjednog odmora, kao i na izrazito složene i narušene međuljudske odnose. Neke zdravstvene ustanove posebno su nespremne odgovoriti na izazove rasporeda radnog vremena roditelja male i djece s teškoćama u razvoju.
Pritužbe koje su se odnosile na nepravilnosti u školskim i predškolskim ustanovama podnosili su kako zaposleni u tim ustanovama, tako i nezadovoljni građani – roditelji djece/učenika. Zabrinjavajuće je što pritužbe, često potkrijepljene opsežnom dokumentacijom, ukazuju i na narušene međuljudske odnose zaposlenih s posljedicama koje se reflektiraju na roditelje i djecu, no i kako zaposleni traže zaštitu dostojanstva, uz tvrdnje da su izloženi neosnovanim napadima roditelja, a ponekad i učenika.
Kontinuirani problem predstavljaju i nedovoljno transparentni postupci zapošljavanja u javnim službama, pa su se građani prituživali na nepravilnosti oko natječajnih postupaka, uglavnom upirući da se njima pogoduje unaprijed poznatim kandidatima, pri čemu se nerijetko natječajni uvjeti prilagođavaju prethodnim promjenama sistematizacije radnih mjesta.
Već smo u Izvješću za 2018. preporučili Vladi da, osobito u prosvjeti i zdravstvu, preispita Odluku o zabrani novog zapošljavanja službenika i namještenika u javnim službama, s obzirom na promijenjene okolnosti i evidentan manjak radne snage. Kako se to nije dogodilo, na isto nas je upozorio i Sindikat hrvatskih učitelja krajem 2019. vezano uz povećan opseg posla i istovremeni manjak pomoćnog i nenastavnog osoblja, upirući osim toga i na zlouporabe oko sklapanja i prestanka ugovora o radu na određeno vrijeme u osnovnim školama, osobito krajem godine, kako se zaposlenima na određeno ne bi isplatila božićnica. Naime, ugovori su raskidani prije 25. prosinca 2019. pa ponovno sklapani početkom 2020.
U kontekstu preporuke u Izvješću za 2018. MZ-u, da u suradnji s Hrvatskom udrugom poslodavaca u zdravstvu i strukovnim komorama, predloži dodatne mjere i aktivnosti radi osiguravanja odgovarajućih uvjeta rada i sprječavanja nasilja prema djelatnicima u zdravstvu te imajući u vidu izloženost verbalnom i fizičkom nasilju, kao i prijetnje upućene djelatnicima socijalne skrbi od strane korisnika, a posebno ubojstvo dvoje djelatnika CZSS Đakovo, pozitivne su izmjene KZ-a koje su stupile na snagu krajem 2018. te 1. siječnja 2020., odnosno novi članci 315.a i 315.b kojima se regulira zaštita od prisile prema zdravstvenom radniku te prema osobi koja obavlja poslove od javnog interesa ili u javnoj službi, uz propisanu kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Uz sve navedeno, radi rješavanja većine nepravilnosti u javnim službama potrebni su češći upravni i inspekcijski nadzori MZ-a, MZO-a i MDOMSP-a, kao i stručni nadzori komora. Pozitivan je primjer što su odgovorne osobe MDOMSP-a, po pritužbi djelatnika CZSS-a o organizacijskim problemima i narušenim međuljudskim odnosima, obavile ankete i razgovore sa svim zainteresiranim djelatnicima, uputili mišljenje predsjednici Upravnog vijeća i ravnateljici Centra te predložili, među ostalim, organizacijsku superviziju i po potrebi medijaciju. Osobito je važno što je MDOMSP istaknulo da se pri imenovanju budućeg ravnatelja/ravnateljice treba voditi računa da, osim stručnih kompetencija i iskustava u rukovođenju, svojim ponašanjem ne utječe na produbljivanje konflikata među zaposlenima.
Službenički odnosi
U pritužbama u području službeničkih odnosa ukazivalo se na nepravilnosti pri zapošljavanju po oglasu/natječaju, nezakonita rješenja o rasporedu na radno mjesto, stavljanju na raspolaganje i prestanku državne službe, nerješavanju zahtjeva za premještaj, zlostavljanje na radu, nepostojan je odgovarajućih uvjeta rada, uskratu financiranja daljnjeg školovanja, neisplatu prekovremenih sati rada i troškova prijevoza, seksualno uznemiravanje na radnom mjestu, zlouporabu položaja i ovlasti, kršenje Kodeksa sudačke etike te kršenje propisa o zaštiti osobnih podataka.
Prema podatcima Odbora za državnu službu, i dalje je najčešći razlog poništavanja prvostupanjskih rješenja vezanih uz službeničke odnose njihova neobrazloženost, a upravo je izostanak konkretnih i objektivnih razloga za donošenje rješenja jedan od razloga zbog kojih su se državni službenici obraćali i pučkoj pravobraniteljici. Najčešće smo pritužbe zaprimali kada su u tijeku bili postupci pred nadležnim tijelima, vrlo često sudski, zbog čega nismo imali ovlasti postupati.
Nedostatna obrazloženost rješenja u službeničkom sustavu jasno je vidljiva i pri ocjenjivanju državnih službenika, što je problem kada su za rad ocijenjeni niže nego što smatraju da zaslužuju, nerijetko držeći da je to način kažnjavanja onih koji se načinom rada i ponašanja ne uklapaju u ciljeve i viziju nadređenih. No, ne samo da rješenja o ocjeni nisu uopće ili dostatno obrazložena, već se u postupku ocjenjivanja koji prethodi donošenju rješenja, rad državnih službenika ne prati odgovarajuće tijekom godine, prijedlog ocjene ne daje ovlaštena osoba, postupak ocjenjivanja i donošenja rješenja ne odvija se u propisanim rokovima, niti se službenicima omogućuje davanje primjedbi na prijedlog ocjene, odnosno primjedbe se ne razmatraju zajedno sa službenikom. Problematika praćenja i ocjenjivanja posebno dolazi do izražaja u kontekstu izrade novog Zakona o plaćama državnih službenika i namještenika, zbog kojeg je tijekom 2019. već mijenjan Zakon o državnim službenicima. Njime je izričito određeno kako će ocjena biti temelj za promicanje u plaći, napredovanje u službi, nagrađivanje za ostvarene rezultate rada te jedan od kriterija za raspored na odgovarajuće radno mjesto. Stoga bi se, pri izradi Zakona o plaćama i provedbenog propisa, radi budućeg praćenja rada državnih službenika tijekom cijele kalendarske godine, trebali uzeti u obzir svi nedostatci postojećeg sustava, kako bi novi bio jednostavan, objektivan i nadasve transparentan. Nedonošenje novog Zakona spominje se i u Izvješću EK za RH 2020.
Posebno se ističe nekoliko pritužbi kojima su nam se, kao i 2018., obraćali uglavnom mlađi policijski službenici PU dubrovačko-neretvanske, koji su radi usklađenja obiteljskog i poslovnog života tražili premještaj u službi u neku od slavonskih županija, pri čemu u jednom slučaju MUP pritužiteljima nije odgovorio od siječnja 2019. Uvažavajući objektivne okolnosti zbog kojih su policijski službenici raspoređeni na rad u PU dubrovačko-neretvansku i zbog kojih premještaj, sukladno proceduri i potrebama službe, nije uvijek moguć, u obzir bi u svakom pojedinačnom slučaju trebalo uzimati i posebne životne okolnosti, potrebe i obveze svakog policijskog službenika te time iskazati uvažavanje njegovog rada i omogućiti mu da u odgovarajućim životnim uvjetima nastavi ostvariva ti primjerene profesionalne rezultate.
Radni odnosi u gospodarstvu i obrtu
Pritužbe, upiti i predstavke radnika zaposlenih kod poslodavaca u gospodarstvu i obrtu i dalje su se najčešće odnosile na nezakonite otkaze i druge nepravilnosti vezane uz prestan ak radnog odnosa, neisplatu plaće i naknade plaće, uključivo i nakon stečaja poslodavca i njegovog brisanja iz sudskog registra, neuručenje obračuna dugovane, a neisplaćene plaće i naknade plaće, rad na crno, mobing, uskratu prava na dnevni, tjedni i godišnji odmor te nezakonit i neplaćen prekovremeni rad. Kako nemamo ovlasti postupati prema privatnim poslodavcima, pritužbe smo radi inspekcijskog nadzora i poduzimanja mjera prema poslodavcima prosljeđivali DIRH-u ili smo pritužitelje, uz pružanje općih pravnih informacija, upućivali na nadležna tijela.
Sindikati također ukazuju da, bez obzira na pozitivne pomake zbog gospodarskog oporavka i promjena na tržištu radne snage, poslodavci u privatnom sektoru i dalje krše neka temeljna prava radnika, poput prava na plaću za obavljeni rad ili zakonom propisani odmor. Problemi na koji posebno ukazuju radnici i sindikati, neovisno o djelatnosti poslodavaca, su raspored radnog vremena, vođenje evidencije radnog vremena i prekovremeni rad. Naime, osim što ne vode valjane evidencije te ne bilježe točno radno vrijeme pojedinog radnika, pogotovo prekovremene sate, nerijetko i zloupotrebljavaju institute preraspodjele i/ili nejednakog rasporeda radnog vremena. Pritom se o tome radnike često obavještava neposredno prije početka rada, a ne najmanje tjedan dana unaprijed, iako nije riječ o prijekoj potrebi za radom, već isključivo organizacijskim propustima. Na ovaj, nadovezuje se i problem prekovremenog rada koji je često dulji od zakonom propisanog, ali i neplaćen. Pored toga, Sindikat zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji i vodoprivredi Hrvatske ističe kako gotovo nitko od poslodavaca ne uručuje radniku pisani nalog za prekovremeni rad niti pismeno potvrđuje usmeni nalog za njegovo obavljanje, radi čega je prekovremeni rad teže dokazati u sudskim postupcima radi isplate plaće/dodataka na plaću.
Međutim, problem neevidentiranog i/ili neplaćenog prekovremenog rada nije rijedak niti u državnim i javnim službama pa se stječe dojam kako poslodavci vrlo olako shvaćaju prava radnika, pogotovo uzimajući u obzir kako prekovremeni rad ozbiljno utječe na pravo radnika na dnevni i tjedni odmor te na njihovo zdravlje.
S obzirom na manjak radne snage, poslodavci temeljem sve većeg broja izdanih radnih dozvola zapošljavaju strance, osobito u građevini, ugostiteljstvu i turizmu, a najavljenim ukidanjem kvota za radne dozvole prema prijedlogu novog Zakona o strancima za očekivati je njihovo lakše i brojnije zapošljavanje. Zaprimili smo i nekoliko pritužbi stranaca da im poslodavac nije osigurao obećane uvjete rada, isplatio plaću te da im odbija vratiti radnu i boravišnu dozvolu nakon prestanka radnog odnosa. Inspektori rada su u 2019. donijeli 83 rješenja o zabrani obavljanja djelatnosti poslodavcima kod kojih su utvrdili kako je za njih radilo 134 stranca bez radne dozvole, najviše u građevinarstvu te ugostiteljstvu i ostalim uslužnim djelatnostima.
Nadalje, DIRH je utvrdio kako poslodavci za 7.729 radnika tijekom 2019. nisu isplatili niti minimalnu plaću, zbog čega je donio 175 rješenja kojima je naložena isplata. Zbog postojanja osnovane sumnje u počinjenje kaznenih djela protiv radnih odnosa i socijalnog osiguranja, inspektori rada su podnijeli 127 kaznenih prijava, 39 manje nego 2018., od toga dvije za kazneno djelo povrede prava na rad, 106 za kazneno djelo neisplate plaće, a 57 za kazneno djelo povrede prava iz socijalnog osiguranja. Kada su utvrdili neisplatu dospjelih plaća, odnosno naknada plaća, inspektori su donijeli 5.930 rješenja o privremenom osiguranju naplate, kada poslodavci nisu ispunili niti zakonske dužnosti iz Zakona o osiguranju radničkih tražbina.
Podatci HZMO-a pokazuju da je broj ugovora o radu sklopljenih na određeno i dalje velik – prosječno ih je tijekom 2019. bilo 24,56%, dok je, prema podatcima Eurostata, prosjek EU 13,2%. MRMS najavljuje kako će otklanjanje, odnosno smanjenje zlouporaba rada na određeno vrijeme vjerojatno biti predmet budućih izmjena ZOR-a, no da je prije toga potrebno napraviti dodatne analize i konzultacije. Kako se i u Izvješću EK za RH 2020. navodi da je rad na određeno vrijeme, i to nedobrovoljan, i dalje uobičajen, nužno je kontinuirano pojačano nadzirati njegovu provedbu do donošenja adekvatnih izmjena ZOR-a.
Inspekcijske službe
Iako tijekom 2019. nismo zaprimili veći broj pritužbi na postupanje inspektora rada, njihov sadržaj pretežito ukazuje na dugotrajnost postupka, no i dalje se inspektore proziva za neučinkovitost i nepoduzimanje mjera za koje nisu nadležni. Kao i u 2018., neka od rješenja za smanjenje dugotrajnosti postupanja su povećanje broja inspektora, njihova kvalificiranost i educiranost, kao i primjerene plaće uz odgovarajući sustav nagrađivanja i napredovanja. S tim u vezi, potrebno je popuniti upražnjena službenička mjesta, jer je prema podatcima DIRH-a od 264 sistematizirana radna mjesta izvršitelja s inspekcijskim ovlastima popunjeno samo 223.
Nakon stupanja na snagu Zakona o Državnom inspektoratu (ZDI) 1. travnja 2019., kojim je objedinjeno 17 različitih inspekcijskih službi pa je iz ministarstava preuzeto oko 1.700 inspektora, kasnilo se s donošenjem provedbenih propisa, osobito Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova za radna mjesta u DIRH-u. Iako je trebala biti donesena u roku od 30 dana od stupanja na snagu ZDI-a, stupila je na snagu tek 1. prosinca 2019. Opravdanu bojazan oko smanjenja plaće početkom primjene nove Uredbe nakon donošenja rješenja o rasporedu, iskazalo je u svojim pritužbama nekoliko nezadovoljnih inspektora.
Prosvjetna inspekcija nije u sastavu DIRH-a, već i dalje djeluje u okviru MZO-a, a izmjenama Zakona o upravnoj inspekciji, radi usklađenja sa Zakonom o sustavu državne uprave, po drugi puta u godinu dana se promijenio ustroj i način rada upravne inspekcije. Naime, nakon ukidanja UDU, od 1. siječnja 2020. MU je preuzelo upravne inspektore iz tih ureda, dok su njihova mjesta rada ostala na području županija. Ako je suditi po rezultatima njihovog rada, osobito prema broju obavljenih neposrednih nadzora i poduzetih mjera, decentralizacija upravne inspekcije započeta u srpnju 2018., stupanjem na snagu Zakona, dala je očekivane rezultate.
PREPORUKE:
1. Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, da razmotri potrebu izmjene čl. 51. Zakona o tržištu rada, o načinu određivanja razdoblja prije prestanka radnog odnosa koje se uzima u obzir pri određivanju osnovice za utvrđivanje visine novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti;
2. Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, da pri rješavanju upravnih stvari posebno vodi računa o trajanju postupaka kako bi se izbjegla njihova dugotrajnost, a time i socijalna nesigurnost nezaposlenih;
3. Ministarstvu unutarnjih poslova, da o zahtjevima za premještaj policijskih službenika pored potreba službe, vodi računa i o životnim okolnostima, osobito obiteljskim prilikama svakog službenika;
4. Državnom inspektoratu i Prosvjetnoj inspekciji Ministarstva znanosti i obrazovanja, da provode ciljane nadzore radi sprječavanja zlouporabe ugovora o radu na određeno vrijeme;
5. Državnom inspektoratu, da osigura dovoljan broj izvršitelja s inspekcijskim ovlastima.
Cijelo Izvješće pučke pravobraniteljice za 2019. pronađite ovdje, a više informacija o povezanim temama o kojima u njemu pišemo pronađite klikom na neku od poveznica niže.
Diskriminacija u području rada i zapošljavanja
