Diskriminacija u području rada i zapošljavanja i dalje je visoko zastupljena među pritužbama pučkoj pravobraniteljici, a nerijetko se uz diskriminaciju građani pritužuju i na druge povrede njihovih prava iz radnog odnosa, ukazujući na niz propusta u postupanju poslodavca te narušene međuljudske odnose. Pritužbe u privatnom sektoru najčešće se odnose na dob, zdravstveno stanje i članstvo u sindikatu, dok se u javnom sektoru češće odnose na etničko ili nacionalno podrijetlo, dob, političko ili drugo uvjerenje te zdravstveno stanje.
Diskriminacija u području rada u privatnom sektoru
O diskriminaciji radnika temeljem dobi pri restrukturiranju trgovačkih društava i utvrđivanju kolektivnog viška radnika pisali smo i ranije, a građani su nam se, iako u manjoj mjeri, obraćali i u 2019. Njome su najčešće pogođeni radnici od 50 godina i stariji koje se, unatoč radnom iskustvu i znanju, percipira kao manje poželjne, a navode da ih se uznemirava kako bi pristali na sporazumni prestanak radnog odnosa te im se češće otkazuju ugovori o radu nego mlađim radnicima.
U 2019. HZZ bilježi povećanje broja radnika obuhvaćenih kolektivnim viškom u odnosu na 2018., o čemu je primio čak 56 obavijesti poslodavaca, a pri tome niti jednom nije odgodio provođenje otkazivanja ugovora o radu. Od 3.395 takvih radnika u 2019., čak 60% bilo ih je starijih od 50 godina.
Prema podatcima HZZ-a, 33,3% nezaposlenih u 2019. bili su stariji od 50 godina, a istovremeno čine gotovo 32% korisnika novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti. Za razliku od mlađih radnika, riječ je o teže zapošljivim osobama koje su zbog gubitka posla prije ostvarenja prava na redovnu starosnu mirovinu, stavljeni u tešku financijsku situaciju, iako neki još imaju snage i volje raditi. EK u Izvješću za RH 2020. navodi da RH u odnosu na EU najviše zaostaje upravo u zapošljavanju dobne skupine radnika od 55 do 64 godine, te da je RH na pretposljednjem mjestu kada je u pitanju zapošljavanje radnika ove dobi u EU.
Da je riječ o egzistencijalnom problemu mnogih, prepoznao je i zakonodavac omogućavanjem korisnicima prijevremenih starosnih mirovina rad do polovice radnog vremena, što je pozitivno, no trebalo bi pratiti i po potrebi zakonski regulirati zapošljavanje umirovljenika kod istih poslodavaca kod kojih su bili u radnom odnosu prije prijevremenog umirovljenja. Budući da je za poslodavca radnik na pola radnog vremena ili s ugovorom o djelu jeftiniji, njegovo ponovno angažiranje pokazuje da je riječ o radno sposobnoj osobi koja je prijevremenim umirovljenjem penalizirana nižom mirovinom. Pritužbe su također ukazale na nedorečenost instituta zapošljavanja umirovljenika i regulacije profesija koje se (ne)mogu zaposliti na pola radnog vremena, o čemu više pišemo u poglavlju o diskriminaciji temeljem dobi.
Osim radnika starijih od 50 godina, radi diskriminacije na radu su nam se obraćali i oni narušenog zdravstvenog stanja, ali i oni koji su češće koristili bolovanje radi brige o bolesnom članu obitelji. U jednom takvom predmetu je poslodavac inzistirao na kratkim rokovima obavijesti o bolovanju, uskratio je prethodno odobreni godišnji odmor te je prozivao radnicu zbog češćih bolovanja, nakon čega je narušeno i njezino zdravlje te je samoinicijativno tražila premještaj na drugo, niže plaćeno radno mjesto. Iako nije bila bolesna ona, već osoba o kojoj se brinula, diskriminirana je temeljem povezanosti s osobom narušenog zdravstvenog stanja.
Tijekom 2019. postupali smo i po pritužbama radi diskriminacije temeljem zdravstvenog stanja primjenom Pravilnika o porezu na dohodak, kojim se nastojalo olakšati poslovanje tako što je poslodavcima omogućena neoporeziva isplata nagrada radnicima. Međutim, sporni su kriteriji isplate jer su ju neki poslodavci uvjetovali prisustvom radnika na poslu i time potpuno ili djelomično isključili one koji su koristili bolovanje. Budući da prisustvo na poslu nije nužan pokazatelj učinkovitosti nečijeg rada, ovakvom su praksom diskriminirali radnike narušenog zdravstvenog stanja, radi čega smo preporučili izmjenu kriterija za ocjenu radnog učinka. Pojedini sindikati također upozoravaju da se isplata neoporezivih davanja ponekad koristi kao nagrada za „podobne“, odnosno uskrata isplate kao kazna i sredstvo ušutkivanja „glasnih“ radnika te članova sindikata, što bi predstavljalo zloupotrebu ove mjere. Ukoliko je nagrada uskraćena članovima sindikata zbog njihovog sindikalnog djelovanja, također se može raditi o diskriminaciji temeljem članstva u sindikatu.
Upravo je članstvo u sindikatu još jedna od češće isticanih diskriminacijskih osnova u području rada, pri čemu neki sindikati svjedoče o naročito nepovoljnom postupanju prema sindikalnim povjerenicima, koji znaju biti „pod povećalom“ poslodavaca. Osim što se članovima sindikata nameću veći zahtjevi glede prekovremenih sati, nepovoljnog korištenja odmora, napredovanja na poslu te mogućnosti zasnivanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme, ističu da su s indikalni povjerenici i za najmanji propust upozoreni pred otkaz ugovora o radu. Takovo postupanje očekivano dovodi do češćeg istupanja radnika iz sindikata iz straha od diskriminacije, dovodeći u pitanje slobodu udruživanja. Obzirom da se radnici nerijetko boje ne samo tražiti zaštitu svojih prava, već uopće govoriti o diskriminaciji, kako ne bi zbog toga bili viktimizirani, iznimno je dragocjena suradnja koju ostvarujemo sa sindikatima i OCD-ima te informacije koje nam dostavljaju radi otklanjanja sustavnih povreda prava radnika.
Nažalost, neke od radnika koji su tražili zaštitu od diskriminacije, poslodavci su zbog toga stavili u nepovoljniji položaj. Primjer je radnica kojoj je ubrzo nakon pokretanja sudskog postupka radi diskriminacije poslodavac ukinuo radno mjesto, a zatim i otkazao radni odnos. Pritom ne mora biti viktimiziran samo radnik koji je tražio sudsku zaštitu, već kao kolateralne žrtve stradaju i radnici koji su svjedočili o povredama, čime poslodavac šalje jasnu poruku da se „nelojalnost“ kažnjava. Upravo strah kolega da u radnim sporovima svjedoče o okolnostima koje su im poznate i koje terete poslodavca, jedna je od prepreka prema uspješnoj sudskoj zaštiti od diskriminacije u području rada. Iako je za viktimizaciju propisana prekršajna odgovornost, još je daleko njezino suzbijanje u svim područjima pa i u području rada, na što ukazuju statistički podatci MP-a, prema kojima u 2019. nije vođen niti jedan prekršajni postupak radi viktimizacije.
Osim što je poslodavcu zabranjeno poduzimati diskriminatorne radnje, dužan je i štititi radnike od nezakonitog postupanja trećih osoba te im osigurati uvjete rada u kojima neće biti izloženi diskriminaciji. Stručnjaci koji u obavljanju svakodnevnog posla mogu biti izloženi uznemiravanju ili drugom obliku nezakonitog postupanja od strane trećih osoba, moraju uživati zaštitu poslodavca, a jedan od koraka u tom smjeru jest edukacija poslodavca i zaposlenika o zakonskim okvirima i načinima zaštite od diskriminacije. Upravo takvu edukaciju smo preporučili u slučaju zdravstvene djelatnice koja nam se obratila radi povrede prava na radu počinjene od strane treće osobe, pri čemu je izostala zaštita od strane poslodavca. Iako se konkretni poslodavac opirao provedbi edukacije, pozitivni su primjeri onih koji su nakon utvrđene sumnje na diskriminaciju poduzeli korake radi njenog sprječavanja, prepoznajući da je riječ o mjeri koja je učinkovitija i prihvatljivija nego sudjelovanje u sudskom postupku pokrenutom od strane radnika čija su prava povrijeđena.
Diskriminacija državnih i javnih službenika
Državni i službenici JLP(R)S su nam se i tijekom 2019. obraćali zbog sumnje na diskriminaciju temeljem etničkog i nacionalnog podrijetla, dobi, zdravstvenog stanja te političkog ili drugog uvjerenja, pri čemu su ukazivali na niz diskriminatornih postupaka, ne samo nadređenih već, nešto rijeđe, i od kolega, ali bez adekvatne reakcije nadređenih. Osim zaposlenih kojima je bilo onemogućeno funkcioniranje u kolektivu, obraćali su nam se i kandidati na natječajima za zapošljavanje, upozoravajući na netransparentne kriterije selekcijskog procesa.
Tako smo postupali povodom pritužbe zbog sumnje na diskriminaciju temeljem obrazovanja i nepravilnosti u postupku natječaja za zapošljavanje u jednoj općini. Pritužiteljica je ukazivala na nelogičnosti zbog kojih je na samom kraju testiranja, odnosno na razgovoru s članovima komisije izgubila značajan broj bodova i tako se izjednačila s kandidatom koji je na kraju zaposlen. Navela je i kako je sadržaj pitanja na razgovoru bio neadekvatan za provjeru znanja, vještina i motiviranosti za obavljanje poslova radnog mjesta, dok se općina ni nakon opetovanog traženja nije očitovala o spornim pitanjima, unatoč zakonskoj obvezi suradnje i pružanja pomoći iz ZoPP.
Iako su u konkretnom slučaju poštivane vrlo općenite odredbe o provjeri znanja i sposobnosti kandidata propisane Zakonom o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, općini kao razini vlasti najbližoj građanima ukazali smo na potrebu da cijeli natječaj bude proveden transparentno, s jasno vidljivim i obrazloženim kriterijima za vrednovanje prijava, znanja i vještina kandidata na pisanim i usmenim testiranjima, kao i na provjerama praktičnog rada. Transparentni natječaji u državnim i javnim službama također pridonose jačanju povjerenja građana u institucije, ali i smanjuju mogućnost diskriminatornih postupaka u procesu zapošljavanja.
Diskriminacija temeljem političkog uvjerenja često se navodi kao mogući uzrok nepovoljnijeg postupanja kako pri napredovanju na poslu, tako i pri zapošljavanju. Pritužitelji tvrde kako se na više pozicije u službi raspoređuju pripadnici i simpatizeri stranke bliže vladajućoj strukturi, napreduju brže, a u nekim se slučajevima službe preustrojavaju i stvaraju nova radna mjesta kako bi se omogućilo napredovanje po političkom ključu. Iako je to teško dokazati, indikativna je percepcija službenika koji su obeshrabreni, frustrirani i u strahu od gubitka radnog mjesta ako bi to prijavili.
Često tijekom ispitnih postupaka ne možemo utvrditi radi li se o nepovoljnijem postupanju prema određenom službeniku, jer nadređeni uz očitovanja prilažu dokumentaciju iz koje proizlazi da postupanje prema njemu nije bilo drugačije od ostalih. Međutim, zabrinjava što pritužitelji često ističu kako dostavljene evidencije ne odgovaraju stvarnom stanju, odnosno kako se u praksi ne provode pravila o korištenju dnevnog odmora, poštivanju radnog vremena, korištenju službenih automobila ili mobilnih telefona, kao i da su pojedini službenici formalno prisutni na poslu i dobivaju radne zadatke, no zapravo su u potpunosti isključeni iz radnog procesa.
Po završetku ispitnih postupaka u kojima smo u više navrata tražili očitovanja i dokumentaciju, a nije utvrđena diskriminacija, pritužitelji su često razočarani ishodom te nam se ponovno obraćaju, i pritom ističu da se diskriminatorna postupanja nastavljaju. Iz takvih pritužbi stječe se dojam da rukovodeći službenici ne služe građanima i javnom interesu te da se pravila ponašanja ne primjenjuju na sve jednako.
Također, službenici nam upućuju anonimne pritužbe u kojima nema dovoljno podataka temeljem kojih bismo mogli provesti ispitni postupak ili bi on bio vrlo ograničen, što također pokazuje strah od viktimizacije, pogotovo kada inzistiraju da postupak vodimo bez otkrivanja njihovog identiteta. Vidljiva je nevoljkost da u takvim slučajevima vode antidiskriminacijske sudske postupke, uglavnom zbog dugotrajnosti i neizvjesnosti, no prilikom ispitnog postupka pučka pravobraniteljica ne raspolaže jednakim procesnim instrumentima kao sud. Naime, pritužitelji sugeriraju da se suprotstavljene strane ispitaju kao svjedoci, međutim nemamo ovlasti provoditi ispitivanje svjedoka i saslušanje stranaka kako bi se neposrednim opažanjem procijenilo iskazuju li istinito pa ih tada poučavamo o mogućnostima sudske zaštite.
Prethodnih su nam se godina obraćali i službenici gradova i općina, zbog nejednakog tretmana u odnosu na državne službenike prilikom oslobođenja od obveze polaganja posebnog dijela državnog stručnog ispita. 2019. smo predložili izmjenu Zakona o državnim službenicima, vezano uz to oslobođenje za državne službenike s akademskim zvanjem doktora ili magistra znanosti iz područja povezanog s poslovima državnog tijela, budući da istu mogućnost nisu imali i službenici JLP(R)S, pa pozdravljamo donošenje novog Zakona koji više ne sadrži povoljnije odredbe za državne od službenika JLP(R)S.
PREPORUKE:
1. Sindikatima, da nastave s edukacijama sindikalnih povjerenika o primjeni hrvatskog i europskog antidiskriminacijskog prava u području rada i zapošljavanja, kao i s podizanjem svijesti radnika i poslodavaca o viktimizaciji prijavitelja i svjedoka diskriminacije;
2. Državnom inspektoratu, da inspektore rada redovno educira o primjeni hrvatskog i europskog antidiskriminacijskog prava;
3. Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, da ustroji evidencije o umirovljenicima koji su se do polovice punog radnog vremena zaposlili kod poslodavaca kod kojih su radili do odlaska u prijevremenu mirovinu;
4. Jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave, da službenike redovito educiraju o diskriminaciji na radnom mjestu u području rada i zapošljavanja.
Cijelo Izvješće pučke pravobraniteljice za 2019. pronađite ovdje, a više informacija o povezanim temama o kojima u njemu pišemo pronađite klikom na neku od poveznica niže.
