*Napomena: Čitate poglavlje iz Izvješća pučke pravobraniteljice za 2020., koje je predano Hrvatskom saboru u veljači 2021. O problemima starijih osoba možete doznati više i u poglavljima “Mirovinsko osiguranje”, “Diskriminacija temeljem dobi” i “Diskriminacija u području rada i zapošljavanja”.
SOCIJALNA SIGURNOST STARIJIH OSOBA
Prema Procjenama stanovništva DZS-a u 2019., udio starijih od 65 godina u ukupnom stanovništvu bio je 20,78%, a porast je posebno evidentan u pojedinim županijama – u Šibensko-kninskoj porastao je u odnosu na 2018. s 25,3% na 25,7%, a u Sisačko-moslavačkoj s 22,4% na 22,8%. Prema Pokazateljima siromaštva i socijalne isključenosti DZS-a za 2019. ono je u odnosu na starije poraslo s 28,1% u 2018. na 30,1%, a za one u jednočlanim kućanstvima s 48,1% na čak 50,3%, dok je rizik od siromaštva opće populacije 18,3%. Niski iznosi mirovina, jedva dovoljni za preživljavanje, samo su djelomično odraz ekonomske situacije, no govore i o odnosu društva prema starijima, radi čega je potrebno inzistirati na politikama koje će sve većem broju starijih osigurati dostojanstven život. Kako je prosječna mirovina prema općem propisu u prosincu 2020. bila 147 kuna ispod praga rizika od siromaštva, o čemu više pišemo u sljedećem poglavlju, mnogi umirovljenici teško su podmirivali troškove hrane i režija, a zbog strogih cenzusa nisu mogli ostvariti prava u sustavu socijalne skrbi. Problem ublažavaju neki gradovi i općine u okviru svojih socijalnih programa – kako mjesečno, tako i božićnicama i uskrsnicama, ali iznosi potonjih jako variraju, od simboličnih 100 kuna u Zagrebu, do čak 4.000 kuna u Umagu.
Niski iznosi mirovina, jedva dovoljni za
preživljavanje, samo su djelomično odraz
ekonomske situacije, no govore i o odnosu
društva prema starijima, radi čega je potrebno inzistirati na politikama koje će sve većembroju starijih osigurati dostojanstven život.
Iako je 2018. samo 8.093 starijih ostvarivalo pravo na ZMN, u 2019. se njihov broj smanjio na 7.066. Dodatno, procjene su da u RH živi oko 20.000 starijih osoba koje nemaju dovoljno staža za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu pa time niti redoviti prihod. Većina bi ih trebala biti obuhvaćena nacionalnom naknadom za starije osobe od 800 kuna mjesečno, koji se počinje isplaćivati 2021., a iako je taj iznos nizak, trebao bi pomoći u osiguravanju egzistencijalnog minimuma, pogotovo žena u ruralnim područjima.
Upravo je starijima koji žive u ruralnim krajevima od velike važnosti usluga pomoći u kući, koju pruža 61 društvo HCK, među kojima 44 imaju sklopljene ugovore s MRMSOSP-om i uključeni su u Mrežu socijalnih usluga. Korisnicima se najčešće dostavljaju namirnice, lijekovi i kuhani obroci te pruža pomoć u održavanju osobne higijene i čišćenju stambenog prostora, nabave ogrijeva, prijevoza i pratnje pri odlasku liječniku, a korisnicima je to često i jedini socijalni kontakt. HCK ističe relativno mali broj izdanih rješenja CZSS-a o priznavanju prava na ovu socijalnu uslugu, budući da je u 2019. priznato samo 3.541 starijoj osobi. Radi toga trošak za pojedine korisnike pokrivaju iz vlastitih sredstava, a stvarnu potrebu pomoći u kući ilustrira podatak da su tijekom 2020. zbog epidemije sva društva HCK-a obavila više od 81.000 posjeta kućanstvima starijih i teško pokretnih osoba. Pozitivan primjer je projekt podrške starijim osobama tijekom epidemije kojeg provodi CK Osijek.
Dnevni boravci za starije su tijekom 2020. bili privremeno zatvoreni ili su radili otežano, uz pridržavanje epidemioloških mjera i značajan pad interesa korisnika, prvenstveno zbog straha. Osobe koje skrbe o starim i nemoćnim roditeljima i dalje nemaju mogućnost regulirati svoj status pa o roditeljima brinu prije i nakon redovnog posla, koriste godišnji odmor kako bi ih odveli na liječničke preglede i terapije, strahuju hoće li im prenijeti zarazu te hoće li, dok su sami, pasti, ozlijediti se i više ih sati tako čekati.
Nekoliko je za to mogućih rješenja, primjerice da se obiteljima osigura subvencionirana pomoć (njegovatelj ili pomoć u kući), da se za članove obitelji koji brinu o starima i nemoćnima uvede status
njegovatelja ili omogući fleksibilniji rad bez financijske penalizacije. Iako se o ovom problemu govori
niz godina, MRMSOSP smatra da će najprihvatljiviji oblici usluga za starije te njihova stručna i ekonomska opravdanost tek proizaći iz projekta „Formalni i neformalni oblici skrbi za starije osobe – analiza i istraživanje“, čiju je provedbu u 2020. usporila epidemija. Međutim, održiv i human sustav neformalne skrbi o starijima trebalo bi osmisliti bez odgađanja, čime bi se smanjio pritisak na sustav institucionalne skrbi te nekontrolirani rad njegovatelja „na crno“.
Domovi za starije i nemoćne
2020. je obilježena tragedijama u domovima za starije i nemoćne – požarima u ilegalnom objektu Obiteljskog doma u Andraševcu, u kojem je smrtno stradalo šest nepokretnih korisnika, i Obiteljskom domu u Dugom Ratu, u kojem su smrtno stradale tri korisnice, a prema podatcima MRMSOSP-a od početka epidemije do 14. prosinca COVID-om se zarazilo 3.812 te je preminulo 354 korisnika. Epidemija je dodatno razotkrila duboke i dugotrajne probleme u institucionalnoj skrbi o starijima: ilegalni rad obiteljskih i privatnih domova; premali broj inspektora; preniske prekršajne kazne za vlasnike i neučinkovit sustav nadzora nakon zabrane rada; kao i netransparentne kriterije prijema, bez imovinskog cenzusa, u javne domove, o čemu godinama upozoravamo Hrvatski sabor i javnost.
Decentralizirani i državni domovi
Broj državnih (2) i decentraliziranih domova (45) isti je godinama. Smještaj je subvencioniran, mnogi
nude i apartmanski smještaj i dodatne sadržaje i češće su podložni nadzoru. Rješenjem CZSS-a u
državnim domovima smješteno je 72 korisnika, a ugovorom 96 korisnika, dok je u decentraliziranim
domovima rješenjem CZSS-a smješteno 1.730 korisnika, a ugovorom 9.217.
Epidemija je dodatno razotkrila duboke i dugotrajne probleme institucionalne skrbi o starijima: ilegalni rad obiteljskih i privatnih domova; premali broj inspektora;
preniske prekršajne kazne i neučinkovit nadzor nakon zabrane rada; kao i netransparentne kriterije prijema, bez imovinskog cenzusa, u javne domove.
Iako je Strategijom socijalne skrbi za starije osobe 2014.-2016. bilo predviđeno razrađivanje kriterija prijema, svi korisnici decentraliziranih i državnih domova i dalje koriste subvencioniran smještaj, neovisno o imovnom stanju. Time je i čekanje na smještaj iznimno dugačko – oko 10 godina za funkcionalno neovisne osobe, a za ovisne i dulje. Primjerice, Dom za starije osobe Maksimir u kolovozu 2020. je imao čak 10.964 evidentirana zahtjeva, a prijem novih korisnika otežala je epidemija pa ih je u prvoj polovici 2020. realizirano svega 18, a slično je i u drugim zagrebačkim domovima. Od ožujka do prosinca MDOMSP je s HZJZ-om i NZJZ „Dr. Andrija Štampar“ objavio deset verzija Uputa za sprečavanje i suzbijanje epidemije za pružatelje socijalnih usluga u sustavu socijalne skrbi, prema kojima je redovni prijem novih korisnika prema listama čekanja bio moguć u prvom dijelu lipnja, u kolovozu te veći dio rujna, a ostatak vremena samo hitni prijem i privremeni smještaj u kriznim situacijama, uz obveznu samoizolaciju korisnika. Osim toga, nije poznato koliko je starijih zbog straha od zaraze te strogog režima zabrane posjeta i izlazaka odustao od smještaja u domovima, iako su to ranije priželjkivali i planirali.
Osim u prvom dijelu lipnja, kolovozu i dijelu rujna, korisnici nisu mogli slobodno izlaziti, pri čemu smo najviše pritužbi dobili zbog Uputa Epidemija je dodatno razotkrila duboke i dugotrajne probleme institucionalne skrbi o starijima: ilegalni rad obiteljskih i privatnih domova; premali broj inspektora; preniske prekršajne kazne i neučinkovit nadzor nakon zabrane rada; kao i netransparentne kriterije prijema, bez imovinskog cenzusa, u javne domove. od 21. lipnja 2020., kojima su im zabranjeni izlasci tijekom cijelog srpnja, usprkos malom broju oboljelih, zbog čega su neki privremeno iseljavali te nastavili plaćati smještaj s namjerom povratka.
Uputama od 17. srpnja dozvoljene su posjete u vanjskim prostorima svih pružatelja smještaja za starije i nemoćne, no nisu precizirani dani u tjednu i minimalni broj termina, radi čega su neki domovi posjete dozvoljavali samo određenih dana u tjednu, ne izlazeći u susret čak ni posjetiteljima koji dolaze iz drugog grada. Iako je MRMSOSP redovito naglašavalo da će se korisnicima omogućiti češće i duže telefoniranje te intenzivirati individualan rad uz psihosocijalnu podršku, pitanje je u kojoj je to mjeri zaživjelo, s obzirom na zahtjevne tehničke preduvjete i manjak osoblja u domovima.
U vrijeme zabrane posjeta mnogima je posebno teško bilo što se nisu mogli oprostiti s umirućim članovima obitelji, radi čega smo MRMSOSP-u preporučili da u suradnji s HZJZ-om kreira epidemiološki prihvatljivu mogućnost. Preporuka je prihvaćena pa su Uputama iz prosinca posjete iznimno dozvoljene kod znatnog pogoršanja zdravlja korisnika.
U brojnim domovima za starije i nemoćne zbog bolesti, izolacije i samoizolacije dijela osoblja rad je bio otežan pa nepokretne korisnike nije imao tko okupati niti im promijeniti posteljinu, a Vlada je tome pokušala doskočiti hitnim izmjenama ZSS-a, kojima je postavljen zakonski okvir za mobilizaciju stručnih i drugih radnika, odnosno privremeno upućivanje od jednog pružatelja socijalnih usluga drugom, uz moguću preraspodjelu radnog vremena i izolaciju radnika u prostorijama pružatelja. No na primjeru Doma za starije i nemoćne osobe u Zadru u koji je, usprkos apelima ravnatelja i alarmantnom manjku djelatnika, iz druge ustanove upućena samo jedna djelatnica (koja nije započela s radom u Domu jer je u međuvremenu morala u samoizolaciju), vidljivo je da navedeno rješenje ne osigurava adekvatnu i pravodobnu pomoć te je u konačnici i ovaj Dom najgore tjedne prebrodio oslanjajući se na pojačane napore vlastitog osoblja.
Dom u Splitu bio je među prvima u kojima se pojavio COVID 19. Njegova je korisnica krajem ožujka
zbog ozljede završila na hitnom prijemu te je nakon povratka razvila povišenu temperaturu, no nije
izolirana, a istovremeno je temperaturu dobila i djelatnica koja je usprkos tome slijedeći dan došla
na posao. Pritom, prema tada važećim Uputama od 27. ožujka ulazak u domove bio je dopušten
isključivo zaposlenicima koji nemaju znakove respiratorne infekcije i/ili povišenu temperaturu. Do 6.
travnja sve je više korisnika imalo povišenu temperaturu, a nadležna liječnica obiteljske medicine u
medijima je isticala kako je od 30. ožujka do 3. travnja u više navrata bezuspješno telefonom pokušavala kontaktirati epidemiologe. Tek je 6. travnja glavna sestra Doma dobila epidemiologa koji je naložio testiranje te su do 10. travnja u Domu bila najmanje 42 zaražena korisnika.
Usprkos Uputama od 27. ožujka da se pružateljima usluga u sustavu socijalne skrbi osigura posebna
telefonska linija, Dom za nju nije znao ili još nije postojala, što je uzrokovalo ovako značajne probleme u komunikaciji s NZJZ-om. Osim toga, Dom u vrijeme izbijanja epidemije nije raspolagao odgovarajućom zaštitnom opremom, što je potvrđeno i očitovanjem NZJZ-a, a Stožer CZ SDŽ tek je naknadno dostavio zaštitna odijela, kaljače, naočale, pregače i vizire. Situaciju je otežao i smjenski rad s polovicom djelatnika, no unatoč svemu, očito je kako je bila potrebna kvalitetnija i pravovremena koordinacija MDOMSP-a, MZ-a i HZJZ-a, kao i brža reakcija uprave Doma i liječnice, što je sve, prema informacijama iz ispitnog postupka, izostalo.
Svega nekoliko dana nakon pojave COVID-a u splitskom Domu, 11. travnja su HZJZ i MDOMSP donijeli nove Upute kojima su postrožene mjere prevencije testiranjem korisnika u bolnici te njihovim otpuštanjem tek uz negativni nalaz. Uvedene su i sedmodnevne smjene prije kojih se djelatnike
testira, svakodnevno mjerenje temperature i utvrđivanje respiratornih simptoma.
Slučaj Doma u Splitu pokazao je da i u redovnim uvjetima korisnici domova pristup liječniku imaju
samo u radne dane, a kako skrb o osobama starije dobi i teško narušenog zdravlja ipak zahtijeva
svakodnevnu i socijalnu i zdravstvenu skrb, MZ-u i MRMSOSP-u smo predložili da osmisle zakonske
izmjene kojima bi se propisalo osnivanje socijalno-zdravstvenih ustanova za pružanje gerijatrijske
skrbi, tim više što je slično rješenje već postojalo u propisima koji uređuju socijalnu skrb.
Obiteljski i privatni domovi za starije i nemoćne
Požar u ilegalnom sporednom objektu Obiteljskog doma „Zelena oaza“ u Andraševcu u kojem je u
siječnju poginulo šest nepokretnih osoba i u kojem od osnivanja nije obavljen inspekcijski nadzor,
ukazao je na praksu nekih vlasnika da radi profita šire svoje kapacitete, oslanjajući se na veliku
potražnju za smještajem i neadekvatan nadzor. Nakon toga je izmijenjen Pravilnik o minimalnim
uvjetima za pružanje socijalnih usluga te je propisano da se usluga smještaja u obiteljskom domu
može pružati isključivo u obiteljskoj kući u kojoj žive predstavnik obiteljskog doma i članovi njegove
obitelji, čime je onemogućeno pružanje ove usluge u izdvojenom, dvorišnom objektu udaljenom od
kuće u kojoj žive predstavnik obiteljskog doma i članovi njegove obitelji. Naime, smještaj korisnika i
u legalnom izdvojenom objektu predstavljao je rizik za njihovu sigurnost, a u više je slučajeva
zabilježeno da se umjesto 24-satnog nadzora od strane fizički prisutnog djelatnika, odnosno člana
obitelji, koriste babyfoni i slični uređaji te su korisnici tijekom noći sami. Navedenim izmjenama prvi
put je uvedena obaveza zapošljavanja stručnih radnika uz povećanje broja izvršitelja za pružanje
brige o zdravlju i njegu korisnika 2. i 3. stupnja usluge.
Prema podatcima MDOMSP-a, 31. prosinca 2019. djelovao je 431 obiteljski dom, s kapacitetom za
10.222 korisnika, što je porast u odnosu na 378 obiteljskih domova u 2018., a uz njih je djelovalo i 106 nedržavnih-drugih domova za starije s kapacitetom za 6.458 korisnika. Iako bi uvjete, funkcioniranje i nadzor nad njihovim radom trebalo kvalitetnije regulirati novim ZSS-om, on ni u 2020. nije donesen. Ipak, usvojena je naša preporuka o nužnosti povećanja broja inspektora pa ove poslove trenutno obavlja 29 osoba, a do 18. prosinca provedeno je 317 inspekcijskih nadzora nad pružateljima usluga za starije i nemoćne, od kojih 74 u obiteljskim domovima. Nepravilnosti su se odnosile na nedovoljan broj medicinskih sestara i njegovateljica, smještaj većeg broja korisnika od utvrđenog rješenjem o ispunjavanju uvjeta, na nedostatke u opremi, loše higijenske uvjete i dr. Sve to, a ponajviše tragični događaji, pokazuju kako nadzor nad njihovim radom mora biti kvalitetan, kontinuiran i redovit, a broj inspektora prilagođen broju pružatelja. Osim toga, on zahtijeva i poznavanje situacije na terenu, radi čega bi ga trebalo decentralizirati, a jedan od načina za to je korištenje postojećih kapaciteta županija, koje izdaju rješenje o utvrđivanju minimalnih uvjeta za pružanje socijalnih usluga starijim i nemoćnim osobama.
Konačno, trebalo bi značajno povisiti i zapriječene prekršajne kazne, jer sada destimuliraju provođenje inspekcijskih mjera i ne ostvaruju svrhu kažnjavanja. Primjerice, kazna za nastavak pružanja usluge smještaja nakon izrečene mjere zabrane rada propisana je u rasponu od 10.000 do 50.000 kn, no prema podatcima MRMSOSP-a, većinom se izriče u iznosu od 5.000 kn, što vlasniku doma, koji usprkos tome nastavi raditi i svakom korisniku naplaćuje barem 4.000 kn mjesečno, nije problem platiti. Posebno upečatljiv je i primjer Doma u Legradu koji je unatoč zabrani još 2013., nastavio s radom, proširivao kapacitete i primao korisnike. S tim u vezi, načelnik Općine Legrad izjavio je da za zabranu nije znao, a iako je obavijest dostavljena Koprivničko-križevačkoj županiji, nemamo saznanja je li netko iz Županije provjerio stanje na terenu ili o tome obavijestio Općinu.
Premda su inspektori MRMSOSP-a kontrolnim nadzorima u posljednje tri godine utvrdili da barem 15 domova i dalje radi nakon zabrane rada, zasigurno ih je puno više, prije svega zbog nepostojanja učinkovitih mehanizama koji bi im uistinu onemogućili daljnji rad. Naime, ZSS-om je propisana
dužnost pružatelja usluge smještaja, kojem je rješenjem inspektora zabranjen rad, da izvijesti
korisnike o prestanku rada i potrebi pronalaska drugog odgovarajućeg smještaja, pri čemu im CZSS
pruža pomoć u pronalasku smještaja kod drugog pružatelja. Unatoč tome, mnogi korisnici i dalje
ostaju kod istog pružatelja, bilo svjesno ili zato što su obmanjeni, odnosno neinformirani. Problem
je dodatno naglašen velikom potražnjom za smještajem, koji se često traži žurno i po usmenoj
preporuci, a potencijalni korisnici ne znaju kako provjeriti radi li dom legalno.
Usprkos pritužbama na korištenje sedativa i sredstava sputavanja, MRMSOSP smatra da ne postoji
ograničenje za smještaj osoba oboljelih od demencije u obiteljske domove, a nakon požara u Obiteljskom domu „Providenca“ u Dugom Ratu u kojem su smrtno stradale tri dementne korisnice,
kojima je prethodno unutar objekta ograničavano kretanje, MRMSOSP je u prosincu predložio još
jedne izmjene Pravilnika o minimalnim uvjetima za pružanje socijalnih usluga, prvenstveno usmjerene unaprjeđenju protupožarne zaštite. S obzirom na procjene da u RH čak 90.000 osoba boluje od Alzheimerove demencije te da njihov broj raste, a s njim i potražnja za adekvatnom skrbi, treba iznaći kvalitetne modele koji prepoznaju potrebe upravo ovih korisnika, što bi također trebalo uključiti u strateške dokumente i novi ZSS, koji i dalje očekujemo.
Zaštita starijih osoba od nasilja
Iako SZO navodi da je pandemija donijela značajan porast nasilja nad starijima, kako onih koji žive
sa svojim obiteljima tako i onih u domovima za starije i nemoćne, RH raspolaže vrlo ograničenim
podatcima o ovom problemu. Naime, podatci o nasilju nad korisnicima domova se ne prikupljaju, a
oni o obiteljskom nasilju javno su dostupni samo u okviru Izvješća o radu Povjerenstva za praćenje i
unaprjeđenje rada tijela kaznenog i prekršajnog postupka te izvršavanja sankcija vezanih za zaštitu
od nasilja u obitelji, koje je osnovano ZZNO-om i djeluje pri MPU.
U tom Izvješću za 2019. se navodi da je u evidenciji sudova 247 žrtava starije životne dobi, 182 žene
i 65 muškaraca, a prema preliminarnim podatcima za 2020. taj je broj porastao na 314, od čega 216
žena i 98 muškaraca. U evidenciji MRMSOSP-a za 2019. zabilježena su i 266 slučaja zanemarivanja
potreba osobe starije životne dobi, što je više od 2018., kada su CZSS-i zabilježili 223 takva slučaja,
s tim da su podatci dostupni po oblicima obiteljskog nasilja, ali nije posebno istaknuta dob žrtava
prema pojedinim oblicima. Prema podatcima MUP-a za 2020., evidentirano je 1.095 žrtava obiteljskog nasilja prema starijima od 65, od toga prema 381 muškarcu i 714 žena, neznatno manje nego 2019. (1.138). Ipak, starijima je, u uvjetima lockdown-a te uz ograničenu mogućnost neposredne komunikacije s nadležnim službama, prijavljivanje nasilja zasigurno bilo otežano i rizično.
Usprkos preporuci MP-u da dopuni Pravilnik o načinu prikupljanja, obrade i dostave statističkih podataka i izvješća iz područja primjene ZZNO-a, posebno o počiniteljima i vrstama nasilja nad starijima te o poduzetim mjerama, to nije učinjeno, pa je obiteljsko nasilje nad njima i dalje moguće pratiti samo kroz fragmentirane i parcijalno dostupne podatke. Konačno, u uvjetima epidemije upitna je i sudska zaštita radi otežanog funkcioniranja sudova, a usprkos tome što su tijela dužna povodom nasilja u obitelji postupati žurno, zaprimili smo pritužbe da se ročišta mjesecima ne zakazuju ili se odgađaju, a žrtve gube povjerenje u sustav te strahuju za život i zdravlje.
Ugovori o dosmrtnom uzdržavanju
Iako i Hrvatska javnobilježnička komora smatra da su primatelji uzdržavanja posebna kategorija
ranjivih osoba te predlaže ustrojavanje registra ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju,
MPU to i dalje odbija, a ne prikuplja niti dostupne podatke sudova o prosječnom trajanju postupaka
za raskid ovih ugovora i broju tužitelja koji su tijekom postupka preminuli.
Jedan od argumenata za uvođenje registra zasigurno je dodatna transparentnost, jer bi omogućavao ne samo kontrolu broja sklopljenih ugovora pojedinog davatelja uzdržavanja, nego i provjeru sklapaju li ih pravne i fizičke osobe koje obavljaju djelatnost socijalne skrbi te članovi njihovih obitelji, s korisnicima socijalnih usluga, usprkos zabrani iz ZSS-a. Naime, unatoč ništetnosti oni se ipak sklapaju, jer pružatelji uzdržavanja motivirani lakim stjecanjem nekretnine računaju upravo na nepostojanje registra te na neinformiranost primatelja uzdržavanja i male šanse da će takav ugovor sudskim putem biti proglašen ništetnim.
S obzirom da se ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju često skapaju ishitreno, primatelj uzdržavanja nema mogućnost razgovarati s odvjetnikom pa niti ne zna za navedenu zabranu, a
usprkos sklapanju pred sudom ili javnim bilježnikom, za zabranu ne znaju niti navedena tijela, radi
čega ne provjeravaju u kakvom odnosu su ugovorne strane te sklapa li se ugovor suprotno ZSS-u.
No, ako zaštita interesa i dobrobiti starijih osoba nije dovoljan motiv, MPU bi trebalo imati na umu
da bez postojanja ovog registra nije moguće provjeriti ispunjavaju li starije osobe kojima se isplaćuju
naknade iz državnog proračuna i sve zakonom propisane uvjete. Naime, uz ZMN, koju je u 2019.
primalo 7.066 korisnika, od 1. siječnja 2021. uvodi se nacionalna naknada za starije osobe, za koju se
predviđa da će ju koristiti oko 20.000 starijih, a jedan od preduvjeta za njihovo ostvarivanje je da
osoba nije primatelj doživotnog ili dosmrtnog uzdržavanja.
Preporuke:
31. Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, da prilikom izrade novog Zakona o socijalnoj skrbi:
– ublaži prihodovni cenzus kako bi veći broj starijih osoba mogao ostvariti pravo na pomoć u kući;
– razradi kriterije za prijem korisnika u domove koji se sufinanciraju iz Državnog proračuna;
– osigura kontinuiran i učinkovit decentralizirani nadzor nad radom obiteljskih i drugih domova za starije i nemoćne;
– osmisli i implementira mehanizme koji će vlasnicima domova za starije i nemoćne kojima je
izrečena mjera zabrane rada, uistinu onemogućiti daljnji rad;
32. Pravosudnoj akademiji, da u program edukacije prekršajnih sudaca uvrsti i primjenu ZSS-a;
33. Ministarstvu zdravstva i Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, da normativno reguliraju mehanizme kojima će se pružiti pomoć članovima obitelji, u okviru sustava neformalne skrbi o starijima;
34. Ministarstvu pravosuđa i uprave, da dopuni Pravilnik o načinu prikupljanja, obrade i dostave statističkih podataka i izvješća iz područja primjene ZZNO, posebno o počiniteljima, vrstama nasilja nad starijima i o poduzetim mjerama te da navedene podatke objavljuje svakih šest mjeseci;
35. Ministarstvu pravosuđa i uprave, da uvede registar ugovora o doživotnom i dosmrtnom
uzdržavanju;
Vezane teme iz Izvješća pučke pravobraniteljice za 2020:
Diskriminacija u području rada i zapošljavanja
Cijelo Izvješće pučke pravobraniteljice za 2020. pronađite ovdje.
