U organizaciji Rehabilitacijskog centra za stres i trauma u sklopu projekta “Care@net: zagovarčka mreža za mlade koji izlaze iz alternativne skrbi” i
Grada Zagreba – Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom, 10. travnja 2015. održan je okrugli stol pod nazivom “Unapređenje politika socijalnog stanovanja za mlade iz alternativne skrbi”.
Cilj je ovog okruglog stola senzibilizirati i informirati dionike o problemima stanovanja mladih u riziku od socijalne isključenosti, posebno mladih koji izlaze iz alternativne skrbi te potaknuti formuliranje i zagovaranje inkluzivnih i pravednih javnih politika u području socijalnog stanovanja.
Na temelju izlaganja predavača i diskusije sudionika, donijeti su sljedeći zaključci:
1. Potrebno je žurno donijeti Strategiju socijalnog stanovanja kao i provedbene instrumente koji će omogućiti njenu učinkovitu implementaciju. Preporuča se također ratificiranje revidirane Europske socijalne povelje čija točka 31. glasi: „Svatko ima pravo na stan“. Radi učinkovitog osiguranja prava na stan trebalo bi promicati dostupnost stana zadovoljavajuće kvalitete svima, spriječiti ili smanjiti beskućništvo s ciljem njegove potpune eliminacije te učiniti troškove stanovanja prihvatljivim osobama koje ne raspolažu dostatnim sredstvima.
2. Potrebno je donijeti novi zakonski okvir kojim bi se jasnije odredile obveze centralne države, ali i jedinica područne i lokalne samouprave (županija, gradova i općina) u području
socijalnog stanovanja, ali i osigurati mogućnost transfera sredstava s državne razine na niže razine vlasti u slučajevima kada jedinice lokalne samouprave ne raspolažu dostatnim sredstvima. Pravo socijalno ugroženim kategorijama na socijalni stan trebalo bi biti zajamčeno na cijelom području Republike Hrvatske, a ne samo u velikim gradovima i gradovima sjedištima županija.
3. Svaka mlada osoba koja izlazi iz alternativne skrbi treba imati osigurano sigurno i dostojanstveno stanovanje. Problem stanovanja nakon izlaska iz alternativne skrbi mora biti dio individualnog plana skrbi, odnosno plana izlaska iz skrbi koji bi svako dijete i mlada osoba smještena u domu ili udomiteljskoj obitelji morala imati; niti jednoj mladoj osobi ne smije biti prekinut smještaj u alternativnoj skrbi, a da u prethodnom periodu kroz individualni plan izlaska iz skrbi u timskom radu nadležnog socijalnog radnika/ce, odgajatelja ili udomitelja te drugih relevantnih sudionika nije predviđeno gdje će ona živjeti nakon izlaska, a u dogovoru i uz suglasnost mlade osobe.
4. U stambenom zbrinjavanju mladih nakon izlaska iz alternativne skrbi u periodima krize važno je osigurati i krizni smještaj (najčešće nakon gubitka posla) izbjegavajući dodatnu stigmatizaciju smještajem u prenoćištima/prihvatilištima za beskućnike. Pritom je vrlo važno u planiranju i izradi politika socijalnog stanovanja izbjeći segregaciju skupina u riziku od socijalne isključenosti, tj. njihovu „getoizaciju“ u naseljima za socijalno ugrožene koja su izdvojena iz lokalnih zajednica.
5. Potrebno je da nadležno ministarstvo definira i donese program stambenog zbrinjavanja mladih iz alternativne skrbi s težištem na konceptu socijalne inovacije koji bi se provodio uz podršku relevantnih dionika: jedinica područne i lokalne samouprave, organizacija civilnog društva, transformiranih domova za djecu i odgojnih domova, tvrtki i građana.
6. Pored mladih koji su netom izašli iz doma ili udomiteljske obitelji te onih koji su nezaposleni i bez prihoda, i mladima iz alternativne skrbi koji su zaposleni na nesigurnim i slabo plaćenim poslovima potrebno je omogućiti socijalno stanovanje uz cjenovno prihvatljive najamnine. Socijalnim bi politikama morali biti obuhvaćeni i zaposleni mladi iz alternativne skrbi čiji prihodi nisu dostatni za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ukoliko plaćaju tržišne najamnine.
