Katastrofalne posljedice dvaju razornih potresa koji su prije dvije godine, 28. i 29. prosinca 2020., pogodili područje Sisačko-moslavačke i dalje su itekako prisutne, a tri su trenutno ključna problema: prvi je prespora obnova, vezana u velikoj mjeri uz zakonska rješenja i njihovu provedbu, odnosno zahtjevne i kompleksne procedure te dionike uključene u obnovu i njihove kapacitete, drugi je komuniciranje sa stradalnicima potresa, odnosno da im sve informacije nisu dostupne, i to na pravi način, te da niti nakon toliko vremena ljudi ne znaju što mogu očekivati, a treći je problem to da se hitni, krizni smještaj u kontejnere pretvorio u višegodišnji smještaj.

Zbog izostanka značajnijeg pomaka vezanog za obnovu njihovih domova, velik broj osoba koje su ostale bez krova nad glavom, nažalost, i treću će zimu provesti u kontejnerima i drugim oblicima privremenog smještaja, čime je tim ljudima i dalje uvelike ograničeno pravo na dostojanstveno stanovanje odnosno na obiteljski život i dom.

Upravo u kontekstu zaštite i promicanja ljudskih prava stradalnika potresa, ali i ostalih građana, ove smo godine nekoliko puta boravili na pogođenom području SMŽ-a, uključujući i obilazak kontejnerskog naselja Sajmište u Petrinji i kontejnerskog naselja u Glini kako bi iz prve ruke saznali probleme i izazove ljudi koji u njima borave.

Kroz obilaske Petrinje i Gline zamjetno je da je obnova jedva vidljiva – gotovo da nema novih, zamjenskih kuća, a oštećeni objekti, koji su često i izvor opasnosti, još su posvuda. Nažalost, stvarno stanje na terenu pokazuje da se za većinu stradalnika situacija ne mijenja ili sporo mijenja pa mnogi od njih i dalje smatraju kako će u kontejnerima živjeti još godinama, a neki od njih čak i da će umrijeti ne dočekavši obnovu svojih domova.

Analiza podataka Koordinacije humanitaraca u SMŽ prikupljenih u ljeto  2022. godine pokazuje da su potrebe stradalnika za podrškom i danas goruće, baš kao i prije godinu dana.

Analiza je pokazala kako je kombinacija siromaštva, nepovoljnih demografskih procesa (starenja, ali i ekonomske emigracije) te ranijih traumatičnih iskustava dovela do višestruke ugroženosti velikog dijela stanovnika, a ponajviše ranjivih skupina. 3500 obitelji je ostalo bez svojih domova i izmješteni su u stambene mobilne jedinice (u organiziranim kontejnerskim naseljima ili su im one dostavljene u privatna dvorišta), a 6000 kućanstava mjesečno dobiva pakete hrane putem humanitarne pomoći.

Procjena potreba stradalog stanovništva pokazuje da su svi krizni oblici podrške jednako potrebni i danas, a da se u međuvremenu smanjila financijska podrška, ali i rad na terenu – kako javnih službi, tako i humanitarnih organizacija i udruga.  Podaci pokazuju i da više od 80% anketiranih pripadnika ranjivih skupina i dvije godine nakon potresa još uvijek ima i psihičke posljedice, najčešće strah i nesanicu, a preko 70% ispitanika smatra i da im informacije nisu dostupne na pravi način.

U razgovorima s osobama smještenim u kontejnerskim naseljima mnogi su nam se prituživali zbog sporosti obnove i nedostatka informacija o tome što se događa s njihovim domom, ali i problema s kontejnerima, i ljeti i zimi. Smještaj u kontejnerima nakon potresa zamišljen je kao privremeno rješenje, s obzirom da se u njima ne mogu postići zadovoljavajući uvjeti života, posebno tijekom hladnog i vlažnog razdoblja kada je teško zagrijati i zadržati toplinu u tom prostoru. Nažalost, dinamika obnove dovela je do toga da su privremena rješenja postala višegodišnja zbog čega stradalnici već treću zimu žive u kontejnerima, umjesto u adekvatnijem smještaju.

Trenutno postoje tri ključna, međusobno povezana problema. Problem broj jedan je, dakako, prespora obnova, vezana u velikoj mjeri uz zakonska rješenja i njihovu provedbu, odnosno zahtjevne i kompleksne procedure te dionike uključene u obnovu i njihove kapacitete. Drugi je problem komuniciranje sa stradalnicima potresa, odnosno da im sve informacije nisu dostupne, i to na pravi način, te da niti nakon toliko vremena ljudi ne znaju što mogu očekivati. Treći je problem to da se hitni, krizni smještaj u kontejnere pretvorio u višegodišnji smještaj.

Stoga, ponovno ukazujemo na neke od preporuka koje je pučka pravobraniteljica uputila nadležnima u Izvješću za 2021. godinu, pa tako i na preporuku Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, da jasno postave i komuniciraju rokove i obuhvate obnove obiteljskih kuća i višestambenih zgrada na potresima pogođenim područjima (preporuka broj 1 iz Izvješća za 2021.) te preporuku jedinicama lokalne i područne samouprave, Središnjem državnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje i Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine da žurno zbrinu građane koji žive u kontejnerima u primjerenije objekte (preporuka broj 5 iz Izvješća za 2021.).

Nedavna smrt malog djeteta u kontejneru najbolniji je mogući podsjetnik na to da život u kontejneru doista nije adekvatan dugoročni smještaj, posebno za one najranjivije.

Pri tome je važno i da obnova, osim značajnog ubrzanja, bude sustavna i sveobuhvatna, što znači ne samo materijalna, već da se iskoristi i za društvenu i gospodarsku revitalizaciju cjelokupnog područja.

Nakon dvije godine od razornih potresa koji su pogodili SMŽ ostaje dojam da nadležne institucije još uvijek nisu učinile dovoljno, što je prioritetno potrebno promijeniti i obnovu konačno intenzivirati i učiniti je sveobuhvatnijom kako bi se što je više moguće normalizirao život na tom području.

Više o utjecaju potresa na ljudska prava i našim preporukama možete doznati u Izvješću pučke pravobraniteljice za 2021.