U odnosu na minimalnu plaću kao preventivu siromaštva, dostojanstvena plaća ne uključuje samo prehranu i plaćanje režija, nego i zadovoljavanje potreba radnika za školovanjem djece, kupnjom odjeće, konzumiranjem minimalnih kulturnih sadržaja te ostvarivanja i makar minimalne ušteđevine.

Upravo je dostojanstvena plaća bila središnja tema okruglog stola „Europe Floor Wage – dostojanstvena plaća je moguća“, koji je 9. lipnja 2021. organizirao Novi sindikat, uz potporu Zaklade Friedrich Ebert. Na njemu je sudjelovala i pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter.

„Pritužbe građana vezane uz rad i zapošljavanje među najbrojnijima su u radu našeg Ureda. Prošle su godine, sasvim razumljivo s obzirom na epidemiju, bile na drugom mjestu, odmah iza onih u području zdravstva. Mnogi građani u tim su okolnostima ostali bez posla ili su radili od kuće u neadekvatnim uvjetima, susretali su se s problemima neisplate plaća te poteškoćama u usklađivanju profesionalnih i obiteljskih obveza i drugim problemima“, istaknula je pravobraniteljica.

Minimalna plaća nedovoljna za dostojanstven život

U našoj je zemlji minimalna plaća uređena zakonom, no unatoč njezinom rastu proteklih godina, ona nikako nije dostatna za dostojanstven život, a neki poslodavci ne isplaćuju ni taj iznos. Usprkos činjenici da su zaposleni, radnici koji primaju minimalnu plaću u znatno su većem riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. Njihov ekonomski položaj dodatno je otežan ako, primjerice, žive sami pa se ne mogu oslanjati na prihode ostalih članova kućanstva, ili ako uzdržavaju i druge članove obitelji.

Diskriminacija temeljem imovnog stanja

Isto tako, slabije imovno stanje radnika koji ne primaju plaću dovoljnu za dostojanstven život povećava i rizik od diskriminacije u različitim područjima života. U pravilu je riječ o strukturnoj, uglavnom neizravnoj diskriminaciji temeljem imovnog stanja koja je često prepreka za sudjelovanje u javnom i društvenom životu. Pritom je pozitivno što je Hrvatska jedna od rijetkih europskih zemalja koja je imovno stanje zakonski definirala kao diskriminacijsku osnovu, no nažalost, taj mehanizam nije dovoljno iskorišten i pred sudovima gotovo da i nema postupaka vezanih za utvrđivanje diskriminacije temeljem ove osnove.

Tko je najugroženiji?

Najslabije plaćene osobe zaposlene su u tekstilnoj i prerađivačkoj industriji, trgovini, građevinarstvu. Uglavnom se radi o ženama, slabije obrazovanim osobama iz ruralnih krajeva, ali i mladima koji tek ulaze na tržište rada i u velikoj mjeri su izloženi prekarnim oblicima rada. U takvim je slučajevima česta i pojava višestruke ili intersekcijske diskriminacije na strukturnoj razini, i to zbog ispreplitanja dvije ili više ovakvih karakteristika.

S niskim primanjima povezan je i niz drugih problema na tržištu rada kao što su prekovremeni rad, rad na određeno vrijeme te „na crno“. Upravo rad bez prijave vodi i do uskrate ostalih prava, poput zdravstvene zaštite ili mirovinskog osiguranja, a osobama u toj poziciji ne teče ni radni staž, niti imaju pravo na odmor ili dodatke na plaću, koja je ionako uglavnom vrlo niska.

Što kažu međunarodno i europsko pravo?

Opća deklaracija o ljudskim pravima navodi da svatko tko radi ima pravo na pravednu i primjerenu naknadu koja njemu i njegovoj obitelji osigurava život dostojan čovjeka i koja se, prema potrebi, dopunjuje drugim sredstvima socijalne zaštite. I Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima govori o pravednim plaćama i jednakim naknadama za rad iste vrijednosti koje bi trebale omogućiti pristojan život.

Što se tiče Vijeća Europe, Europska konvencija o temeljnim ljudskim pravima primarno je formirana kao instrument zaštite građanskih i političkih prava pojedinaca, dok je Europska socijalna povelja, namijenjena zaštiti ekonomskih i socijalnih prava. U okviru Europske unije ovdje su pak relevantni Povelja EU o temeljnim pravima, ali i Europski stup socijalnih prava.

Pravobraniteljica je ovom prilikom istaknula da Hrvatska, nažalost, još uvijek nije predala izvješće UN-ovom Odboru za ekonomska, socijalna i kulturna prava, iako je to trebala učiniti još 2006., kao ni ratificirala Revidiranu Europsku socijalnu povelju.

Sve veća odgovornost i poslovnog sektora

Iako je država ta koja primarno štiti ljudska prava – stvara uvjete u kojima se ona poštuju i osigurava mehanizme kojima se štite, dio brige za njihovo poštivanje nedvojbeno je i na poslovnom sektoru, jer velike kompanije imaju sve veću moć i utjecaj, ali time i odgovornost. To se, prije svega, odnosi na međunarodno priznata ljudska prava, a koja minimalno uključuju ona sadržana u Općoj deklaraciji o pravima čovjeka i načelima temeljnih prava kako ih definira Deklaracija Međunarodne organizacije rada o temeljnim načelima i pravima pri radu. Upravo se nezavisne institucije za ljudska prava, poput naše, već niz godina zalažu za usvajanje obvezujućeg mehanizma kroz sudjelovanje u radu Otvorene međuvladine radne skupine UN-a za transnacionalne korporacije i druga trgovačka društva s transnacionalnim obilježjima u pogledu ljudskih prava.

 

Više informacija o ovoj temi možete pronaći u Izvješću pučke pravobraniteljice za 2020.