U posljednje se vrijeme u medijima ponovo razvila polemika oko priziva savjesti, u svjetlu činjenice da se sve više liječnika u općim bolnicama poziva na priziv savjesti kada je u pitanju odbijanje sudjelovanja u postupcima pobačaja.
Kao što smo i ranije isticali, priziv savjesti u medicini pravo je priznato i Rezolucijom 1763. koju je usvojila Parlamentarna skupština Vijeća Europe, gdje između ostalog stoji da, niti jedna pravna ili fizička osoba neće biti podvrgnuta prisili, neće se držati odgovornom niti će se na bilo koji način diskriminirati ako odbije izvršiti pobačaj ili eutanaziju.
Zakonodavstva razvijenih zemalja vođena zaštitom ljudske slobode, identiteta, savjesti i dostojanstva dopuštaju priziv savjesti kao pravno dopuštene radnje ograničenog opsega. Pri tome, da bi priziv savjesti bio legitiman, mora se zasnivati na moralnim principima pojedinca koji shvaća značenje pravnih normi, a ne na osobnim interesima. S druge strane, bitno je da pravo jednog pojedinca ne ugrožava ili isključuje prava drugih ljudi pa se u tom pravcu kreće i Zakon o liječništvu koji propisuje da radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja, liječnik ima pravo pozvati se na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta.
Međutim, liječnik o svojoj odluci mora pravodobno izvijestiti pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke te o odluci izvijestiti svog nadređenog, odnosno odgovornu osobu u ustanovi koja bi slijedom toga trebala organizirati službu tako da zajamčena prava pacijenata, budu uistinu i osigurana.
