Komunikacija između javnih osoba u posljednje vrijeme nerijetko obiluje izrugivanjem i ismijavanjem te različitim pejorativnim stilskim figurama. Takav diskurs, posebno kada je riječ o javnim dužnosnicima, osobama s najvišim ovlastima i odgovornostima, ali i publicitetom, može potaknuti i širiti predrasude, stereotipe i netrpeljivost pa ga je potrebno izbjegavati i od njega se ustručavati.

Sloboda izražavanja kod najviših dužnosnika nije samo pravo i privilegij, već nosi i obveze. Naime,  govorom se šire predrasude i stereotipi, a oni pak mogu voditi diskriminaciji, govoru mržnje i zločinima iz mržnje kao pojmovima koji su međusobno povezani. Određeni (politički) govor može biti obuhvaćen slobodom izražavanja i ne predstavljati govor mržnje kao kazneno djelo, ali može ulaziti u širi pojam govora mržnje, koji je također važno sagledati baš zbog povezanosti širenja predrasuda u javnom prostoru sa zakonski zabranjenim postupanjem do kojeg dolazi u društvu, a što su u prvom redu diskriminacija, ali i govor mržnje kao kazneno djelo (u RH javno poticanje na nasilje i mržnju iz čl. 325. Kaznenog zakona) te zločini iz mržnje.

Europski odbor protiv rasizma i netolerancije (ECRI) Vijeća Europe objavio je 2016. godine preporuke vezane za govor mržnje u kojima se definira upravo takav govor mržnje u širem smislu kao zagovaranje, promicanje ili poticanje, u bilo kojem obliku, na omalovažavanje, mržnju ili osudu pojedinca ili skupine ljudi te svako uznemiravanje, vrijeđanje, negativno stereotipiziranje, stigmatizaciju ili prijetnju tim osobama ili skupini ljudi kao i opravdanje svih ovih načina izražavanja, na osnovu rase, boje kože, porijekla, nacionalnog ili etničkog podrijetla, starosti, invaliditeta, jezika, vjere ili uvjerenja, spola, roda, rodnog identiteta, seksualne orijentacije i ostalih osobnih karakteristika ili statusa. Pri tome ECRI preporuča državama članicama Vijeća Europe snažno pristupiti ne samo podizanju javne svijesti o važnosti poštivanja pluralizma i opasnostima koje nosi govor mržnje, već i demonstriranju neistinitosti temelja na kojima se zasniva i njegove neprihvatljivosti, kako bi se obeshrabrilo i spriječilo korištenje takvog govora, te sukladno tome, između ostalog i potaknulo brze reakcije javnih osoba, a posebno političara, vjerskih vođa i vođa zajednice, na govor mržnje, koje ne samo da ga osuđuju, već također nastoje osnažiti vrijednosti kojima prijeti.

I preporuke koje je izdao Equinet, Europska mreža tijela za jednakost, 2019.,[1] iako se načelno odnose na političke kampanje, primjenjive su i na politički govor općenito te se u njima također preporuča voditi računa da javna obraćanja ne obuhvaćaju poruke koje su diskriminatorne, koje doprinose stigmatizaciji pojedinca ili skupine osoba ili predstavljaju ili bi mogle predstavljati govor mržnje.

U izjavama predsjednika RH Zorana Milanovića, u kojima se dotakao Roma i saborskog zastupnika Veljka Kajtazija, sporno je upravo sterotipiziranje Roma. Iako ove izjave nemaju značajke govora mržnje u kaznenopravnom smislu niti su u pravnom smislu diskriminatorne, one predstavljaju širenje stereotipa i predrasuda prema Romima.

S tim u svezi, treba navesti da je prema istraživanju Agencije Europske unije za temeljna prava  iz 2016. godine, 37% Roma u Hrvatskoj imalo osjećaj da je bilo izloženo diskriminaciji zbog svojeg podrijetla u posljednjih 12 mjeseci, a u posljednjih pet godina čak 50% ispitanih.

Da su pripadnici romske nacionalne manjine u značajnoj mjeri izloženi stereotipima i predrasudama potvrdilo je i Istraživanje pučke pravobraniteljice o stavovima i razini svijesti o diskriminaciji i pojavnim oblicima diskriminacije, također iz 2016. godine. U istom se istraživanju čak 48% ispitanika opće populacije složilo s izjavom da Romi žive od socijalne pomoći i ne žele raditi, a visokih 27% ispitanika misli da bi Romi zaposleni u uslužnim djelatnosti odbili klijente. Dapače ispitanici su u ovom istraživanju upravo Rome istaknuli kao skupinu koja se najčešće susreće s diskriminacijom u RH.

Nadalje, u vezi propitivanja bilo čije nacionalne pripadnosti / podrijetla, bitno je istaknuti kako se u RH sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti jamči člankom 15. stavkom 4. Ustava, kao i člankom 4. stavkom 1. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.

Na međunarodnoj razini, pravo na slobodan izbor pripadnosti nacionalnoj manjini propisano je u prvom redu Okvirnom konvencijom za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe, koja kao i drugi međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni te koji su na snazi, čini dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj je snazi iznad zakona. Člankom 3. Okvirne konvencije propisano je da svaki pripadnik nacionalne manjine ima pravo slobodno izabrati da li da bude ili ne bude tretiran kao takav, te nikakve štete ne smiju proisteći iz takva izbora ili iz korištenja prava vezanih za takav izbor.

Pri tome subjektivan osjećaj pripadnosti naciji ne mora koincidirati s onom upisanom u maticu rođenih, koju su roditelji odredili djetetu pri upisu u maticu rođenih. Osim toga, pojedinac može svoju nacionalnu pripadnost i izmijeniti tijekom života. Štoviše, u pravnom sustavu RH bilo kada se može otići u upravni odjel u županiji i zatražiti izmjenu podatka o nacionalnosti u popisu birača.  Pri tome neki ljudi imaju i višestruka nacionalna podrijetla, primjerice jer su živjeli u više država i/ili različitim sredinama, što sve može djelovati na odluku pojedinca da u nekom trenutku promjeni svoje nacionalno opredjeljenje.  Štoviše, Savjetodavni odbor za Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina u više je navrata ukazao i da pojedinac može isticati i višestruku nacionalnu pripadnost.

U odnosu pak na uvjete u kojima žive pripadnici romske nacionalne manjine u RH, iako bilježimo pomake u uvjetima života romske zajednice, naročito ukoliko se gleda razdoblje od 10 ili 15 godina unazad, još uvijek postoji značaj prostor za njegovo unapređenje. Povećan je obuhvat romske djece predškolom, obuhvat i završnost osnovne i srednje škole, povećava se broj studenata Roma, čemu zasigurno doprinose i stipendije namijenjene srednjoškolcima i studentima, a pomaka ima i u području zapošljavanja i stanovanja. Istovremeno, još su uvijek Romi u svim ključnim segmentima – od obrazovanja, zapošljavanja, stanovanja do zdravlja značajno ispod razine životnih prilika ostale populacije.  Morat će se uložiti još puno napora kako bi se znatnije smanjila, a kamoli da bi se potpuno dokinula nejednakost Roma.

Konačno, ukupnom položaju pripadnika romske nacionalne manjine u RH, koji i dalje nije zadovoljavajući, doprinosi združeno djelovanje čitavog niza međusobno povezanih faktora – nije riječ o jednostavnom modelu s jasnim razgraničenjem na uzrok i posljedicu. Sustavno rješavanje teškoća s kojima se Romi u RH susreću, moguće je jedino sustavnim i dugoročnim pristupom koji će uzimati u obzir doprinose svakog od društvenih faktora, uključujući i odnose između romskog i većinskog stanovništva kao i medijsku sliku. Pri tome i prečesto nerazumijevanje složenosti faktora koji djeluju na položaj pripadnika romske nacionalne manjine dodatno otežava integrativne procese, koji dakako moraju biti dvosmjerni.

Odgovornost je na svima da svojim ponašanjem i izjavama promijenimo društvenu svijest i prisutne stereotipe prema Romima, da ne stereotipiziramo i ne diskriminiramo već da Rome uključimo i prihvatimo kao ravnopravne.

[1] https://equineteurope.org/wp-content/uploads/2019/05/equinet_preporuke_hr_-_croatia.pdf