Dali smo niz komentara na prijedloge važnih nacionalnih i akcijskih planova, koji bi trebali u idućih šest godina određivati odnos države prema gorućim problemima građana – siromaštvu, socijalnoj isključenosti i nedostupnosti socijalnih usluga

Iznimno značajni i zahtjevni ciljevi postavljeni su strateškim dokumentima u području socijalne skrbi, koji su u listopadu bili u javnom savjetovanju. Riječ je o Prijedlogu Nacionalnog plana borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti za razdoblje od 2021. do 2027., Prijedlogu Nacionalnog plana razvoja socijalnih usluga za razdoblje 2021. – 2027., kao i popratnim akcijskim planovima za razdoblje do 2024.

Ti ciljevi su, između ostalog:

– smanjiti siromaštvo i socijalnu isključenost

– osigurati kvalitetu i održivi razvoj socijalnih usluga

– unaprijediti svakodnevan život osobama u riziku i teškoj materijalnoj deprivaciji

– osigurati dostupnost i ravnomjerni regionalni razvoj socijalnih usluga

– uvesti nove usluge (socijalne inovacije).

No, kako bi te ciljeve ostvarili, planove je potrebno značajno doraditi, čemu mogu doprinijeti i naši prijedlozi i komentari koje smo dali tijekom javnog savjetovanja. Dio tih prijedloga i komentara donosimo u nastavku.

 

Preciznije navesti mjere i rokove, odgovoriti na potrebe nastale zbog epidemije i potresa

Kako bi ovi strateški dokumenti bili što učinkovitiji, potrebno je konkretnije razraditi ciljeve i mjere koje predviđaju, definirati rokove njihove provedbe, kao i preciznije odrediti ciljane skupine. Pri tom, planovi se donose za razdoblje od 2021. godine, iako je ona već pri kraju, pa bi bilo korisno i korigirati razdoblje provedbe.

U planovima je potrebno preciznije odgovoriti na potrebe građana nastale zbog pandemije bolesti COVID-19 i potresa jer, iako se u njima navodi da su ovi događaji posebno utjecali na ugrožene skupine građana, nije vidljivo što će se u odnosu na to poduzeti. Primjerice, prema istraživanjima Koordinacije humanitaraca Sisačko-moslavačke županije, izazovi koji dodatno utječu na socijalnu isključenost stanovništva, između ostalog uključuju i nedostatnu prometnu povezanost ruralnih područja, što utječe na njihov pristup obrazovnim, socijalnim i zdravstvenim uslugama. Također, u Sisačko-moslavačkoj županiji stanovnici su trenutno smješteni u 14 kontejnerskih naselja (Sisak, Petrinja i Glina) i 2 grupna smještaja (Sisak). Riječ je o najranjivijim građanima pa je nužno osmisliti mjere za suzbijanje njihovog dodatnog siromaštva i socijalne isključenosti.

 

Suzbijanje siromaštva i socijalne isključenosti

Prijedlog Nacionalnog plana borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti za razdoblje od 2021. do 2027. i popratni Prijedlog akcijskog plana borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti za razdoblje 2021. – 2024. trebaju snažnije odgovoriti na probleme starijih, beskućnika, Roma, kao i poteškoće vezane uz energetsko siromaštvo, utjecaj stanovanja na zdravlje, stambeno zbrinjavanje i socijalno stanovanje.

Prije svega, starije osobe treba dodati kao posebnu skupinu u ove planove. Sada to nije slučaj, iako podaci Državnog zavoda za statistiku (za 2019.) govore da čak 30,1% starijih od 65 živi u riziku od siromaštva, što je najveći postotak među dobnim skupinama, odnosno čak 50,3% starijih od 65 koji žive sami.

Iako su većina starijih osoba u Hrvatskoj korisnici mirovine, među njima ima i korisnika zajamčene minimalne naknade i nacionalne naknade za starije osobe, zbog čega se potrebno Nacionalnim planom osvrnuti i na adekvatnost ovih naknada za prevenciju siromaštva starijih. Iako se novim Zakonom o socijalnoj skrbi predlaže povećanje iznosa zajamčene minimalne naknade na 130% osnovice za radno nesposobnog samca, povećanje iznosa bi dugoročno trebala slijediti i nacionalna naknada za starije, koja trenutno iznosi 800 kuna i čiji su korisnici u dubokom i trajnom siromaštvu. Potrebno je i jasnije pojasniti provedbu mjera čiji je cilj povećanje visine obiteljskih i najnižih mirovina.

Pozitivno je što se ranjivim skupinama zdravstveno osiguranih osoba sredstva za premiju dopunskog zdravstvenog osiguranja osiguravaju iz državnog proračuna. No, potrebno je pronaći rješenje za one ranjive skupine, poput beskućnika ili Roma, koji zbog nereguliranog prebivališta nemaju niti osnovno-obvezno zdravstveno osiguranje. Na to smo već upozoravali u godišnji izvješćima Hrvatskom saboru i davali niz preporuka čija provedba bi im olakšala dolazak do osobne iskaznice pa tako i do lakšeg ostvarivanja zdravstvene zaštite.

Također, veliki problem predstavljaju i visoki troškovi liječenja, koje podmiruju pružatelji usluga smještaja beskućnika. Zdravstvene ustanove im dostavljaju račune za bolničko liječenje beskućnika koji su prijavljeni na njihovoj adresi, a oni ih zatim uglavnom podmiruju iz vlastitih sredstava ili putem jednokratnih naknada koje odobravaju centri za socijalnu skrb. Zbog toga su ove skupine građana često u situaciji da zanemaruju zdravstvene tegobe koje se onda ne rješavaju, a bolesti ne liječe do hitnog stanja, kad i neovisno o tome što nemaju zdravstveno osiguranje, moraju biti adekvatno zbrinuti i liječeni. Zato smo u Izvješću pučke pravobraniteljice za 2020. preporučili i razmatranje mogućnosti uspostavljanja ambulanti za beskućnike i ostale socijalno ugrožene osobe bez osnovnog zdravstvenog osiguranja.

Nadalje, nacionalni i akcijski plan suzbijanja siromaštva trebali bi uključivati i mjere za suzbijanje energetskog siromaštva. Budući da ne postoji standardizirana definicija energetskog siromaštva, državama članicama je EU prepustila razvijanje vlastitih kriterije o tome tko je ugrožen, odnosno tko si ne može priuštiti adekvatno grijanje. Problemi u pristupu energiji u Hrvatskoj su različiti: od fizičke nedostupnosti mreža na ruralnim područjima od posebne državne skrbi i onima na kojima su prisutne posljedice razaranja iz Domovinskog rata (potresi su dodatno istaknuli tešku situaciju u Sisačko-moslavačkoj županiji), preko energetski neučinkovitih domova pa do poteškoća u podmirivanju računa s kojima se sve više susreću i radnici u nestalnim oblicima rada ili umirovljenici (energetski su siromašna i ona kućanstva kojima, nakon što podmire troškove utrošene energije, ne ostaje dovoljno sredstava za zadovoljenje drugih životnih potreba). Pri tom, podaci Državnog zavoda za statistiku za 2019. govore da 6,6% kućanstava nije u mogućnosti priuštiti si adekvatno grijanje u najhladnijim mjesecima, a pomoć iz sustava socijalne skrbi dobivaju samo najsiromašniji.

Potrebno je i sustavno pratiti utjecaj uvjeta stanovanja na zdravlje građana, pogotovo s obzirom na pretpostavku da život u energetski siromašnom domu dovodi do učestalijih respiratornih, kardiovaskularnih, pa i psihičkih bolesti. Osim što teško pogađaju pojedinca i njegovu obitelj, ovakve posljedice uzrokuju izdatke za zdravstveni, socijalni i mirovinski sustav, utječu i na obrazovanje i rad od kuće, pa je potrebno adresirati i ovu temu, osmisliti mjere i nositelje za njegovo olakšavanje.

Pozitivna je najava da će se stambeno zbrinjavanje proširiti i na otoke, što će se dalje konkretnije urediti kroz izmjene i dopune Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima. Međutim, treba precizirati kada će se pristupiti izmjenama toga Zakona, kao i hoće li obuhvatiti sve otoke na kojima se može živjeti ili na samo neke od njih, prema određenim (i kojim) kriterijima.

Potrebno je uključiti i mjeru socijalnog stanovanja ranjivih skupina – beskućnika, mladih iz alternativne skrbi, korisnika zajamčene minimalne naknade, posebice kojima prijeti deložacija. Svrha ove mjere je integracija i prevencija beskućništva, što bi bilo i u duhu članka 19. Europskog stupa socijalnih prava i Rezolucije Europskog parlamenta od 24. studenoga 2020. o snižavanju stopa beskućništva u EU.

Potrebno je i čim prije pripremiti konačnu sveobuhvatnu dijagnozu siromaštva i socijalne isključenosti. Njeno dovršavanje sada je predviđeno tek za 2026./2027., iako bi takva analiza trebala biti temelj za kreiranje mjera i aktivnosti unapređenja sustava borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti.

Na kraju, radi bolje transparentnosti, bilo bi dobro istaknuti koja su sve tijela, organizacije civilnoga društva, socijalni partneri i predstavnici akademske zajednice bili u radnoj skupini za izradu prijedloga ovih planova.

 

Dostupnost socijalnih usluga

Prijedlog Nacionalnog plana razvoja socijalnih usluga za razdoblje 2021. – 2027. i Prijedlog akcijskog plana razvoja socijalnih usluga za razdoblje 2021. – 2024. prilika su za osiguranje regionalne ravnomjernosti i dostupnosti socijalnih usluga za sve skupine u sustavu socijalne skrbi, na cijelom području Hrvatske, između ostalog i kako bi odgovorile na brojne izazove korisničkih skupina, uz istodobno podržavanje ideje neovisnog življenja u zajednici. No, i ove planove je potrebno značajno doraditi, posebno u odnosu na potrebe starijih, beskućnika, mladih iz alternativne skrbi i Roma.

Kad su u pitanju starije osobe, u ovim planovima naglasak je na deinstitucionalizaciji, što je i opći trend u EU. No, interes za institucionalnom skrbi je u Hrvatskoj još uvijek veći od dostupnih kapaciteta pa bi dio mjera trebalo usmjeriti na povećanje dostupnih kapaciteta institucionalne skrbi o osobama starije životne dobi i povećanju kvalitete usluga koje pružaju. U obzir treba uzeti i podatak da su smještajni kapacitet u Hrvatskoj 3.68%, dok je prosjek EU 5%. Pri tom, osnivanje osam centara za starije osobe za smještaj 800 korisnika kojima je potrebna dugotrajna skrb, neće zadovoljiti stvarne potrebe.

Nužno je i osmisliti mjere za zadržavanje zaposlenih kod pružatelja socijalnih usluga za brigu o starijima i nemoćnima, a koji odlaze u inozemstvo zbog većih primanja i boljih uvjeta rada. Također je bitno poticati obrazovanje za poslove koji su kadrom iznimno deficitarni (npr. u domovima za starije kronično nedostaje medicinskih sestara, fizioterapeuta, njegovateljica), kao i predvidjeti i konkretan broj potrebnih (inozemnih) radnika.

Mjere usmjerene na starije trebale bi biti usklađene s njihovim specifičnim potrebama, odnosno s činjenicom da su mnogi među njima ozbiljno narušenog zdravstvenog stanja, smanjene pokretljivosti i ovisni o tuđoj pomoći u svakodnevnom funkcioniranju. Stoga pomoć u kući u trajanju od nekoliko sati tjedno nije dovoljna, a nije ni jednako dostupna u svim dijelovima zemlje. Kao što smo isticali u godišnjim izvješćima Hrvatskom saboru, brojni stariji bi mogli ostati živjeti u vlastitim domovima, ako bi na njihovom području djelovali pružatelji izvaninstitucijskih usluga (kao što je pomoć u kući), kao i ako bi se povisio iznimno niski imovinski cenzus propisan Zakonom o socijalnoj skrbi, kojeg mnogi stariji prelaze.

Pri tom, projekti iz Programa „Zaželi“ mogu biti samo dodatni mehanizam, budući da korisnici ovise o diskrecijskoj odluci i kapacitetima jedinice lokalne ili regionalne samouprave i udruga civilnog društva da se prijave na projekt. Također, korisnici ostaju bez usluga zbog vremenskih razmaka u provođenju projekta, odnosno zbog dugotrajnih procesa prijave i odobravanja.

Mjere je potrebno usmjeriti i na pomirenje potreba profesionalnog i obiteljskog života kojima bi se poboljšao status članova obitelji koji brinu o ostarjelim članovima obitelji u potrebi. Također, iako godinama zagovaramo i omogućavanje statusa njegovatelja za članove obitelji koji brinu o svojim starijima, to nažalost nije predviđeno ovim planovima.

Potrebno je i precizno navesti nove socijalne usluge za beskućnike, posebice one kojima bi se otklonilo beskućništvo – socijalno stanovanje, stambene zajednice ili drugi oblici nužnog smještaja. Predviđeni programi/projekti bi trebali trajati dulje razdoblje (umjesto jednogodišnjeg uvesti trogodišnje, a umjesto trogodišnjih uvesti petogodišnje ili osmogodišnje projekte) čime bi se izbjegli problemi financijske neodrživosti, posebno u razdoblju između objave natječaja i sklapanja novih ugovora nakon prestanka prethodnih. Nažalost, neke su udruge po šest i više mjeseci ostajale bez sredstava i prekidale programe/projekte koji su već evaluirani kao dobri primjeri prakse. Također bi trebalo uvesti kao novu socijalnu uslugu rad stručnjaka na ulici/terenu s beskućnicima, te njihove obilaske u prostorima koji nisu namijenjeni za stanovanje, uz podršku i savjetovanje stručnjaka, što bi sigurno doprinijelo smanjenju broja tzv. “skrivenih“ beskućnika i njihovoj bržoj reintegraciji, ali i otvorenom progovaranju o ovoj temi.

Također, u dijelu koji određuje jačanje kapaciteta pružatelja socijalnih usluga potrebno je precizirati na koga se to odnosi, a svakako je potrebno da time budu obuhvaćena i prihvatilišta/prenoćišta i dnevni boravci za beskućnike. Isto vrijedi i za mjeru zapošljavanja dodatnog broja radnika za pružanje socijalnih usluga, koje također treba navesti, a među njih ubrojiti i one koji rade s beskućnicima.

Za mlade osobe bez adekvatne roditeljske skrbi koje izlaze iz institucionalne skrbi, potrebno je predvidjeti odgovarajuće mjere podrške. Uz savjetodavnu, predložili smo i podršku kroz stambeno zbrinjavanje, ulazak u tržite rada, kao i materijalnu pomoć u tranzicijskom periodu. Pozitivno je što se uvodi socijalno mentorstvo, što smo u godišnjim izvješćima davali kao preporuku za snažniju zaštitu mladih iz alternativne skrbi.

Predložili smo i da se besplatno pravno savjetovanje prepozna kao oblik socijalne usluge. Naime, ono je primarno namijenjeno socijalno isključenim kategorijama stanovništva i osobama u riziku od siromaštva, kako bi se smanjila nejednakost u društvu, odnosno pravnim informiranjem i savjetovanjem osoba lošijeg imovnog stanja osigurala njihova jednakost pred pravosudnim i javnopravnim tijelima.

Dostupni podaci – kao što je istraživanje Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina „Uključivanje Roma u hrvatsko društvo: istraživanje baznih podataka“ – pokazuju da su Romi u Hrvatskoj u nepovoljnijem ekonomskom položaju u odnosu na većinsko stanovništvo, a posebice kad se u obzir uzmu pokazatelji siromaštva, odnosno stopa apsolutnog i relativnog siromaštva. Zato je potrebno u poglavlju o socijalnim uslugama usmjerenima na ranjive skupine uključiti i Rome.

Kad je u pitanju uvođenje novih socijalnih usluga, kako bi se osigurala njihova održivost, važno je predvidjeti i njihovu evaluaciju, a potom i razdoblje za unapređenje zakonskog okvira.

Više o našem radu u zaštiti prava najranjivijih građana možete pronaći ovdje.