*Napomena: Čitate poglavlje iz Izvješća pučke pravobraniteljice za 2020., koje je predano Hrvatskom saboru u veljači 2021. Više o djelovanju Nacionalnog preventivnog mehanizma i osobama lišenima slobode možete doznati i u poglavljima „Zatvorski sustav“, „Policijski sustav“ i „Tražitelji međunarodne zaštite i migranti“.
Tijekom 2020. zaprimili smo 24 pritužbe osoba s duševnim smetnjama koje su se odnosile na prisilno
zadržavanje i smještaj, nedobrovoljne medicinske postupke te mjere prisile i uvjete smještaja u
psihijatrijskim ustanovama. Također, u skladu s mandatom, kao tijelo nadležno za obavljanje poslova
NPM-a, nenajavljeno smo obišli zatvorene odjele psihijatrije Opće bolnice Šibenik (OPOBŠ) i Opće
bolnice Zadar (OPOBZ).
Temeljem pritužbi i podataka prikupljenih razgovorima i fokus grupama s osobama s duševnim smetnjama tijekom obilazaka, i ove godine smo uočili kako smješteni u psihijatrijskim ustanovama
nisu uvijek adekvatno informirani zašto su tamo, kakav je plan liječenja i koja su njihova prava, iako
su gotovo svi pristali na smještaj. Sam pristanak dio je obvezne medicinske dokumentacije i njime se
daje suglasnost za primjenu određenog medicinskog postupka koji uključuje prijem, zadržavanje i
smještaj te dijagnostičke postupke i liječenje. Međutim, dobrovoljno smješteni pacijenti u zatvorenim
odjelima isticali su da su pristanak dali u strahu od prisilnog zadržavanja, odnosno od sudske mjere.
Da bi se smatrao informiranim, a time i valjanim, pristanak mora biti rezultat slobodno izražene volje
osobe s duševnim smetnjama pa je davanje netočnih ili nepotpunih informacija i nagovaranje,
suprotno smislu instituta informiranog pristanka. Nadalje, pacijenti često nisu upoznati s planom
liječenja, ne znaju koju terapiju uzimaju i često pitaju kada mogu kući ili u šetnju, ne znaju zašto im
se to osporava ili zašto se nalaze na zatvorenom odjelu, a dobrovoljno su smješteni. Nisu adekvatno
informirani o svojim pravima, uključujući i na podnošenje pritužbe, radi čega je potrebno izraditi
letke, izvjesiti popis prava na oglasne ploče te dodatno educirati osoblje o pravima pacijenata. Kako
bi pritužbeni mehanizmi bili pristupačniji, potrebno je postaviti sandučiće i obrasce za podnošenje
pritužbi.
Dodatno, prema podatcima obje bolnice o broju primjena mjera prisile proizlazi da osobe prilikom
prijema potpisuju pristanak, a nakon kratkog vremena prema njima budu primijenjena sredstva
prisile. Kako se one mogu primijeniti samo u osobito hitnim slučajevima i ako su jedino sredstvo
uklanjanja opasnosti iz ponašanja osobe kojim ona ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti ili tuđi život ili
zdravlje, upitno je kako je osoba samo nekoliko minuta prije mogla shvatiti, upamtiti i koristiti
informacije bitne za primjenu medicinskog postupka, a potom se, niti uz primjenu svih blažih mjera,
ne može „smiriti“, osim uporabom fizičkog sputavanja. Na ovaj način se gubi svrha dobrovoljnosti
smještaja, s time da su te osobe čak i u lošijem pravnom položaju od onih na prisilnom smještaju,
odnosno smještaju bez pristanka, jer nemaju jamstva koja služe za provjeru njegove opravdanosti
(sud, odvjetnik, mišljenje drugog psihijatra, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom).
Primjerice, u OPOBŠ u prvih šest mjeseci mjere sputavanja bile su primijenjene 136 puta prema 46
osoba, s prosječnim vremenom sputavanja od 18 sati, s time da je tijekom prvih deset mjeseci bilo
samo osam prisilno smještenih osoba. U OPOBZ u prvih šest mjeseci mjera sputavanja primijenjena
je 62 puta prema 31 osobi, a prosječno vrijeme sputavanja bilo je 8-12 sati, dok je tijekom prvih deset
mjeseci bilo samo 12 prisilno smještenih osoba. Ovi podatci ukazuju da se pretežito sputavaju dobrovoljno smješteni pacijenti, što nije u skladu sa CPT standardima. Naime, ako se smatra da je
primjena mjera prisile kod dobrovoljnog smještaja nužna, a pacijent na nju ne pristane, trebao bi se
preispitati njegov pravni status.
U medicinskoj dokumentaciji nema
podataka o provedenim deeskalacijskim
postupcima prije primjene mjera prisile,
odnosno nisu iskušane sve alternative.
Također, u medicinskoj dokumentaciji nema podataka o provedenim deeskalacijskim postupcima prije primjene mjera prisile, odnosno nisu iskušane sve alternative. Prema praksi ESLJP u predmetu Bureš protiv Češke (2012.) mjera prisile je ozbiljna mjera koja se uvijek mora opravdati prevencijom neposredne opasnosti za pacijenta ili okolinu i mora biti proporcionalna toj svrsi, stoga je potrebno provesti edukacije zdravstvenih radnika o deeskalacijskim tehnikama i postupanjima s agresivnim bolesnikom te odredbama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (ZZODS) i Pravilnika o vrstama i načinu primjene mjera prisile prema osobi s težim duševnim smetnjama. Osim toga, u sputavanju ne sudjeluje najmanje pet osoba, kako je to propisano Pravilnikom. U OPOBŠ se svim pacijentima pri primjeni mjera sputavanja stavljaju pelene, što može biti ponižavajuće postupanje.
Unatoč preporukama koje smo dali u svim godišnjim izvješćima od 2016., još nisu ustrojene posebne
evidencije o mjerama prisile iz kojih je moguće utvrditi njihovu učestalost, odnosno koje bi omogućile
njihovo praćenje i analizu pa, osim u pojedinačnim kartonima pacijenata, nema podataka tko je,
kada i zašto odredio njihovu primjenu, koji su postupci prethodili, kao niti o praćenju tjelesnog i
duševnog stanja pacijenta po njenom završetku. Dodatno, u obje bolnice sestrinska dokumentacija
o mjerama prisile vodi se uredno, ali nedostaje liječnička dokumentacija.
Također, utvrđeno je pomanjkanje soba za pojačano praćenje pacijenata, ali i nedostatak medicinskog osoblja za praćenje primjene mjera prisile. Tako se u OPOBZ samo jedna soba koristi za intenzivniji nadzor pacijenata, što je protivno Pravilniku kojim se nalaže da na odjelu hitne psihijatrije moraju biti ustrojene minimalno dvije nadzirane sobe opremljene suvremenim sistemom video nadzora na odjelu. Dodatni je problem pomanjkanje osoblja, jer u obje bolnice u smjeni rade dva medicinska tehničara, koji ponekad zbog prijema novih pacijenata i redovnih poslova na odjelu ne mogu u kontinuitetu pratiti primjenu mjere sputavanja.
Tijekom obilazaka utvrđeno je da uvjeti smještaja nisu usklađeni s međunarodnim i nacionalnim
standardima, posebice zbog nedostatka adekvatnih prostorija za dnevne aktivnosti pacijenata. Primjerice, OPOBŠ i OPOBZ nemaju posebne prostorije za rad s grupama, što je protivno Pravilniku
o normativima i standardima za obavljanje zdravstvene djelatnosti i što onemogućuje pravilnu
provedbu socioterapije s ciljem pune resocijalizacije i reintegracije pacijenata u društvo. Na taj
problem nadovezuje se i planiranje dnevnih aktivnosti pacijenata pa je tako u OPOBŠ utvrđeno da
hospitalizirani bolesnici slobodno koriste prostoriju za prehranu i dnevni boravak gdje uglavnom
gledaju TV pa se pritužuju na nedostatak rekreacije, društvenih igara, literature i informatičke opreme, pri čemu ističu da je boravak dodatno otežan nemogućnošću posjeta zbog epidemije.
Liječenje pacijenata mora uključivati široki
spektar rehabilitacijskih i terapijskih aktivnosti, odnosno radnu terapiju, grupnu terapiju, individualnu psihoterapiju, umjetničke, dramske, glazbene i sportske aktivnosti.
Sobzirom da pacijenti imaju pravo samo na jedan telefonski poziv dnevno, uz prethodni dogovor s
medicinskim osobljem, ta im mogućnost praktično predstavlja jedini oblik socijalizacije s osobama izvan ustanove, što je kršenje ZZODS-a, kojim je osobama s duševnim smetnjama propisano pravo da o svom trošku mogu slati i primati, bez nadzora i ograničenja, poštu, pakete i tiskovine, telefonirati te koristiti elektroničku tehnologiju i komunikaciju. Prema informativnom obrascu CPT-a iz prosinca, u svim ustanovama socijalne skrbi, što se odnosi i na psihijatrijske ustanove, pacijentima se trebaju omogućiti odgovarajući kontakti s vanjskim svijetom, tj. slanje i primanje pisama, telefoniranje i primanje posjeta, a pohvaljuje se i preporuča praksa da se posjetiteljima izdaleka omogući da ostanu u objektu institucije preko noći. S obzirom da jedan terapeut radi s manjim grupama u okviru Dnevne bolnice, dok je drugi angažiran na glavnom ulazu Bolnice na poslovima trijaže, u OPOBŠ trenutno nije organizirana terapijska
zajednica za pacijente, što je protivno CPT standardima koji nalažu da liječenje pacijenata mora
uključivati široki spektar rehabilitacijskih i terapijskih aktivnosti, odnosno radnu terapiju, grupnu
terapiju, individualnu psihoterapiju, umjetničke, dramske, glazbene i sportske aktivnosti.
Preporuke:
130. Ministarstvu zdravstva, da sustavno provodi edukacije zdravstvenih radnika o pravima osoba s duševnim smetnjama i primjeni mjera prisile;
131. Ministarstvu zdravstva i Ministarstvu pravosuđa i uprave, da na svim psihijatrijskim odjelima vode evidencije primjene sredstava prisile;
132. Ministarstvu zdravstva, da uvjete smještaja u svim psihijatrijskim ustanovama uskladi s
međunarodnim i zakonskim standardima;
Zatvorski sustav
Policijski sustav
Tražitelji međunarodne zaštite i migranti
Cijelo Izvješće pučke pravobraniteljice za 2020. pronađite ovdje.
Novosti
- Novi slučaj osuđivanog liječnika: Pravobraniteljica ponovila preporuke Ministarstvu zdravstva
- Umirovljenicima koji dugo čekaju mirovinu prekršena prava
- Besplatan vlak za starije – pozitivna mjera, ali s negativnim posljedicama za starije koji idu na liječenje
- Konferencija o odgovornom poslovnom ponašanju i odgovornim lancima opskrbe u poljoprivredi
- Sastanak antidiskriminacijskih kontakt točaka pučke pravobraniteljice
- Predstavljen Vodič za prijavitelje nepravilnosti