Priziv savjesti proizlazi iz prava na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi koje je temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom i međunarodnim dokumentima, a u pružanju zdravstvene zaštite omogućen je nizom zakona iz područja zdravstva. Međutim, s obzirom da način osiguranja prava na zdravstvenu uslugu pacijenta pri pozivu na priziv savjesti zdravstvenih djelatnika nije jasno pravno uređen, često dolazi do njegove zlouporabe na štetu pacijenata, a osobito pacijentica.
Kako bi se na najbolji način omogućilo poštivanje zajamčenih prava svih pojedinaca na priziv savjesti, ali i prava pacijenata na zdravstvenu uslugu, nužno je da Ministarstvo zdravstva pripremi potrebne zakonske izmjene kojima bi se onemogućio institucionalni priziv savjesti i jasno propisali načini obavještavanja pacijenata i poslodavca o odluci na priziv savjesti te upućivanja pacijenata drugom zdravstvenom djelatniku iste struke zbog ostvarivanja zdravstvene usluge. Uz nadležno ministarstvo, i same zdravstvene ustanove trebale bi voditi registar zdravstvenih radnika koji su izjavili priziv savjesti jer je, u takvim slučajevima, zaštita prava pacijenata na pravodobnu zdravstvenu uslugu na prvom mjestu, a potrebna je i sustavna kontrola zdravstvenih djelatnika u pridržavanju zakona.
U javnosti se o prizivu savjesti najviše govori u kontekstu odbijanja vršenja legalnog prekida trudnoće, koji nije uvijek dostupan, jer ga u nekim zdravstvenim ustanovama svi ginekolozi odbijaju izvršiti. Međutim, takav institucionalni priziv savjesti je nedopustiv, jer je nužno da sloboda savjesti jedne osobe ne ugrožava ili isključuje prava drugih osoba, u ovom slučaju pacijentica. Prema podatcima Ministarstva zdravstva u bolničkim zdravstvenim ustanovama u djelatnosti ginekologije i opstetricije priziv savjesti je izrazilo 188 specijalista i oko 120 medicinskih sestara/tehničara, odnosno primalja, dok prema preliminarnim rezultatima istraživanja pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2018., više od polovice zdravstvenih djelatnika koji su stručni za obavljanje pobačaja, tu zdravstvenu uslugu ne pruža zbog priziva savjesti.
No, problem uskrate zdravstvene zaštite temeljem priziva savjesti veže se i uz druge slučajeve, primjerice pripadnika vjerske zajednice Jehovinih svjedoka kada su pravo na zdravstvenu skrb pokušali ostvariti u skladu sa svojim vjerskim uvjerenjima. U jednom slučaju, pacijentica je odbila dati suglasnost za transfuziju krvi ukoliko bi došlo do komplikacija prilikom operativnog zahvata, zbog čega su se svi specijalisti-ortopedi Klinike za ortopediju pozvali na priziv savjesti te joj predložili da, ukoliko ustraje na odluci, pravo na zdravstvenu zaštitu ostvari u drugoj zdravstvenoj ustanovi. Pitanje priziva savjesti aktualiziralo se krajem 2018. i u odnosu na magistre farmacije, nakon što je jedna od njih odbila ženi izdati kontracepcijska sredstva, a Povjerenstvo za etiku i deontologiju Hrvatske ljekarničke komore donijelo je odluku kako time nije prekršila etički kodeks, budući da nije bilo ugroze zdravlja i života pacijentice. Međutim, pravo na priziv savjesti ostvaruje zdravstveni djelatnik ili magistar farmacije individualno, pa ukoliko ljekarna primjerice ne može izdati određene preparate ili lijekove zbog priziva savjesti svojih djelatnika, to može dovoditi u opasnost zdravlje korisnika. Nadalje, s obzirom da svaka žena ima pravo slobodno odlučivati o svojim seksualnim i reproduktivnim pravima i zdravlju, ima i pravo na korištenje kontracepcijskih sredstava.
Stoga, imajući na umu navedene konkretne slučajeve pozivanja zdravstvenih djelatnika na institut priziva savjesti, neophodno je da u svakom takvom slučaju njihove ustanove osiguraju uvjete sukladno Zakonu o zaštiti prava pacijenata, Kodeksu medicinske etike i deontologije i Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, a trebalo bi urediti i osiguravanje broja medicinskog osoblja koji se može pozvati na priziv savjesti, kako se ne bi dogodilo da se na njega pozovu svi zdravstveni djelatnici neke ustanove koji obavljaju pojedini zahvat, te ga na taj način onemoguće. Obveza je zdravstvenih djelatnika da o svom prizivu savjesti pravodobno obavijeste pacijenta te ga/ju upute drugom djelatniku iste struke, pa je to, kao i obavještavanje nadređenog odnosno poslodavca, potrebno detaljnije propisati. Posebice se to odnosi na rokove, kojih se potrebno pridržavati s obzirom na medicinske indikacije, jer zaštita prava pacijenata na pravodobnu i kvalitetnu zdravstvenu uslugu mora biti na prvom mjestu.
