foto: Hina – Denis Cerić

Svjesno prihvaćanje suradnje pacijenta i liječnika prilikom dobrovoljne hospitalizacije i potpuno razumijevanje gdje se i zašto osoba nalazi, njezinih prava, razloga i svrhe liječenja, kao i briga za najbolji interes pacijenta i njegovo minimalno ograničenje tijekom boravka u bolnici, neki su od načina kako zaštititi ljudska prava osoba s duševnim smetnjama u takvim situacijama. Upravo o tim, ali i ostalim temama poput načina unaprjeđenja suradnje te potrebe za novim uslugama mentalnog zdravlja u zajednici, razgovaralo se na okruglom stolu „Informirani pristanak – Znam zašto sam ovdje!“ održanom  ponedjeljak u organizaciji pučke pravobraniteljice Lore Vidović. U njegovom radu sudjelovali su i prof. dr. sc. Vili Beroš, pomoćnik ministra u Ministarstvu zdravstva, Mira Pekeč – Knežević, zamjenica pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, prof. dr. sc. Slađana Štrkalj Ivezić, voditeljica Referentnog centra za psihosocijalnu rehabilitaciju KP Vrapče te predsjednica Hrvatskog društva za kliničku psihijatriju HLZ-a, doc. dr. sc. Sunčana Roksandić Vidlička s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Kristina Jandrić iz Udruge za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja „Svitanje“ te Vlatka Ročić Petak i Ksenija Kapelj iz Udruge „Ludruga“.

Tijekom rasprave koju je moderirala Maja Kević, zamjenica pučke pravobraniteljice, naglašeno je da, iako dobrovoljna, hospitalizacija kada pacijent u potpunosti ne razumije gdje se i zašto nalazi, koja su njegova prava, razloge i svrhu liječenja, kao i smještaj na zaključanim odjelima koje ne mogu napuštati niti zbog odlaska u šetnju, predstavlja kršenje njihovih prava. Osim toga, prema osobama na dobrovoljnom smještaju u psihijatrijskim ustanovama često se nakon prijema i potpisivanja pristanka primjenjuju i mjere sputavanja, iako je to predviđeno samo kada zbog njihovog ponašanja postoji mogućnost izravnog ugrožavanja vlastitog ili tuđeg života, odnosno zdravlja.

„Tijekom obilazaka u sklopu Nacionalnog preventivnog mehanizma za sprečavanje mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja, kao i putem pritužbi, uočili smo da osobe hospitalizirane u psihijatrijskim ustanovama nisu uvijek adekvatno informirane o tome zašto su tamo i što će se s njima događati, pa čak niti one koje su dobrovoljno hospitalizirane. Tako znaju ukazivati na to da su formalno pristale na hospitalizaciju, ali da su takav pristanak dale u strahu da ih se ne bi prisilno zadržalo ili smjestilo, odnosno u strahu od sudske mjere. Također smo uočili da ponekad ne znaju gdje se nalaze, nisu upoznate s planom liječenja, ne znaju koju terapiju uzimaju i često pitaju kada mogu ići kući ili kada mogu u šetnju te ne znaju zašto im se to osporava ili zašto se nalaze na zatvorenom odjelu, a dobrovoljno su smještene. Svjesni da nema uvijek jednostavnih rješenja, odlučili smo organizirati okrugli stol upravo na ovu temu kako bismo kao stručni dionici mogli identificirati probleme, zajednički ih sagledati i preventivno djelovati.“, izjavila je pučka pravobraniteljica Lora Vidović.

Da bi, surađujući s liječnikom, osoba s duševnim smetnjama mogla donijeti odluku o svom zdravlju kao aktivan sudionik, mora biti na jednostavan, jasan i za njezinu dob, obrazovanje i mentalne sposobnosti razumljiv način informirana o bolesti, mogućnostima izlječenja, eventualnim rizicima pri odabiru pojedinih metoda liječenja ili posljedicama njihova odbijanja. Posebno je važno da je pristanak rezultat slobodno izražene volje osobe s duševnim smetnjama, s pravom da slobodno bira medicinske postupke koje smatra odgovarajućim, pa je svaki oblik pritiska, nagovaranja, davanja nepotpunih ili netočnih informacija suprotan smislu instituta informiranog pristanka.

S tim se složila  i doc. dr. Roksandić Vidlička pojasnivši da je formalni pristanak posljednji od nekoliko elementa informiranog izbora koji još uključuju i sposobnost odlučivanja, obaviještenost, razumijevanje te samostalnost u donošenju odluke te da bez svih tih elemenata ne možemo govoriti o informiranom pristanku, već samo o formalnom zadovoljenju propisanih formi.

Upravo o tome govorila je i prof. Štrkalj Ivezić jasno rekavši da informirani pristanak ne predstavlja samo potpisani dokument, već proces razvoja, prije svega, kulture dijaloga te da upravo psihijatri moraju širiti kulturu prava i dijaloga. Dodala je i da veću ulogu trebaju imati i mobilni timovi za podršku te da je s ciljem unaprjeđenja prava osoba s duševnim smetnjama potrebno jačati upravo te kapacitete jer predstavljaju učinkovit način prevencije hospitalizacije. Prof. Beroš naglasio je da je u tijeku i donošenje Nacionalne strategije mentalnog zdravlja kojom će se stvoriti preduvjeti za primjenu svih prijedloga struke vezano za postupanje u ovakvim situacijama, a samim time i mogućnosti povećanja broja takvih timova za podršku.

U tom zahtjevnom procesu velik je i značaj društvene podrške osobama s duševnim smetnjama, prije svega unutar njihovih obitelji koje se u najvećoj mjeri brinu o njima nakon prije i otpuštanja iz bolnice što su potvrdile i predstavnice udruge „Ludruga“ Vlatka Ročić Petak i Ksenija Kapelj. Uloga obitelji često je zanemarena, a problem predstavlja i nedostatak dostupnosti usluga u ostalim područjima naše zemlje izvan velikih centara. Kristina Jandrić iz udruge „Svitanje“ predstavila je i rezultate Istraživanja o stigmama i diskriminaciji zbog psihičkih bolesti provedenog u sklopu projekta informiranja osoba s duševnim smetnjama i njihovih obitelji o njihovim pravima Rezultati pokazuju da se neki od najčešćih problema odnose na mogućnost prekidanja liječenja na vlastiti zahtjev, straha od prisilnog smještaja uslijed odbijanja dobrovoljnog te opravdanosti korištenja mjera sputavanja. Neki od zaključaka i preporuka provedenog istraživanja potvrđuju da dosadašnji način informiranja pacijenata o njihovim pravima tijekom prijema, liječenja i otpusta nema željene učinke te ga je potrebno unaprijediti. Naime, prema sadašnjim propisima, pacijent se mora informirati na početku liječenja, kada se obično nalaze u situacijama psihološkog stresa te je informacije potrebno učiniti dostupnima i tijekom liječenja, s provjerom razumije li ih pacijent uopće. Isto tako, kako se, prema rezultatima istraživanja, pacijenti u dovoljnoj mjeri ne osjećaju slobodnima medicinsko osoblje pitati o svojim pravima, potrebna je i kontinuirana edukacija zaposlenih u takvim ustanovama o načinima informiranja pacijenata.

Osvrnuvši se na temu okruglog stola, na kraju svog izlaganja, zamjenica pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Mira Pekeč – Knežević poručila je da se u Hrvatskoj mora jače razvijati svijest o brizi za mentalno zdravlje te da je osobama s duševnim smetnjama nužno pružiti ne samo sve potrebne zdravstvene i socijalne usluge, već im je potrebno omogućiti i ostale integrirane usluge poput obrazovanja i mogućnosti zapošljavanja kako bi se na najbolji način uključili u život zajednice, čime se ujedno, učinkovito štite i njihova ljudska prava.