Opća skupština Ujedinjenih naroda 1996. godine pozvala je sve članice Ujedinjenih naroda na obilježavanje 16. studenog kao Međunarodnog dana tolerancije, dana koji nas podsjeća na poštovanje i uvažavanje drugačijih od nas, u skladu s Deklaracijom o principima tolerancije.
Tolerancija je poštovanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva različitosti u našim kulturama, naša forma izražavanja i način da budemo ljudi. Tolerancija podrazumijeva volju i sposobnost prihvatiti i dopustiti različitost, bilo da se radi o razlikama u političkom uvjerenju, ili o vjerskim, rasnim ili spolnim razlikama. Međunarodni dan tolerancije povod je i za podsjećanje na brojne međunarodne dokumente iz područja ljudskih prava, uključujući Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacija žena, Konvenciju o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida i brojne druge, koji promiču toleranciju ne samo kao moralnu obavezu, već kao politički i pravni preduvjet za razvoj kulture mira, uz priznavanje ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Jedno od osnovnih oruđa u borbi protiv predrasuda i težnji ka tolerantnijem društvu, ali i našem osobnom razvoju, je znanje. Učeći o različitom, preispitujemo i svoje vrijednosti, prioritete i uvjerenja. Od velike je važnosti i doticaj i suživot s pripadnicima/ama različitih manjinskih skupina – pripadnicima/ama nacionalnih manjina, vjerskih zajednica, LGBT populacije, ali i osobito ranjivim skupinama kao što su osobe s invaliditetom ili beskućnici. Ulazak Hrvatske u Europsku uniju i i činjenica da hrvatsko društvo na više razina postaje raznolikije, daju nam jedinstvenu priliku da postanemo tolerantniji prema različitostima i „netolerantni” prema diskriminaciji. To istovremeno ne znači gubitak vlastitog identiteta, već upravo suprotno – njegovanje vlastitih posebnosti podrazumijeva se kao preduvjet poštivanje drugih i drugačijih.
Aktualni događaji u društvu i javnom prostoru koji se tiču ostvarivanja prava manjina, ukazuju nam koliko je nesnošljivost u Hrvatskoj rasprostranjena i koliko još moramo raditi na tome da postenemo tolerantnije društvo. Neprihvatljivo i diskriminatorno izražavanje prisutno je velikoj mjeri, prenošeno raznim medijima i u različitim kontekstima – na internetu, nogometnim utakmicama, u govoru javnih osoba. Te manifestacije nesnošljivosti i diskriminatornog govora odnose se ponajviše na pripadnike manjina i odraz su isto tako diskriminatornih stavova koji koče ostvarivanje njihovih prava. Ovdje prije svega želimo podsjetiti na nedavne događaje u Vukovaru i neprihvatljive izjave i postupke koji su ih pratili, ali i istaknuti kako su prava i slobode svih građana i građanki Hrvatske zajamčene Ustavom i zakonima te ih je potrebno poštivati, ali i još važnije, stvarati okruženje u kojem se poštuju bez prisile.
Ukazivati na neprihvatljivosti diskriminatornog govora znači raditi na stvaranju upravo takvog okruženja, što je cilj čijem postizanju želimo doprinijeti. Pri tome, svrha nije onemogućiti izražavanje nečijeg mišljenja ili stava, ili pak učiniti diskriminatorne stavove nevidljivima za javnost, a da i dalje postoje u svakodnevnom postupanju i komunikaciji pojedinaca, već mijenjati svijest ljudi ukazujući na vrijednosti ključne za ravnopravan i miran suživot. Tolerancija je svakako jedna od njih – možda i najvažnija.
http://www.unesco.org/webworld/peace_library/UNESCO/HRIGHTS/124-129.HTM
