Opća skupština UN-a 1979. godine proglasila je 21. ožujka Međunarodnim danom eliminacije rasne diskriminacije, a obilježava se u sjećanje na dan kada je u Južnoj Africi 1960. godine ubijeno 69 prosvjednika protiv rasnog razdvajanja stanovništva.
Tema ovogodišnjeg obilježavanja je žurnost suzbijanja rasizma i rasne diskriminacije, 75 godina nakon usvajanja Opće deklaracije o ljudskim pravima. Tada se, 1948. godine, međunarodna zajednica prvi puta složila oko zajedničkog razumijevanja ljudskih prava i sloboda te je postavljen temelj današnjeg sustava zaštite ljudskih prava. Opća deklaracija proglašava: „Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima“ te navodi da svi imaju prava i slobode, bez razlike po bilo kojoj osnovi, uključujući između ostalog i temeljem rase i boje kože.
Međutim i danas, 75 godina poslije, rasizam i rasna diskriminacija i dalje su problem u cijelom svijetu. Diljem svijeta u porastu je ksenofobija i s njom povezana netolerancija, a meta stereotipa, stigmatizacije i diskriminacije su migranti i izbjeglice, osobe afričkog podrijetla, Romi te nacionalne, etničke, jezične i vjerske manjine.
Nažalost, rasna ili etnička diskriminacija problem je i u Hrvatskoj, a što pokazuju i nedavni sramotni rasistički ispadi prema dostavljačima iz Indije. Iako ohrabruju brze reakcije nadležnih tijela i privođenja počinitelja, dva takva incidenta u relativno kratkom vremenskom razdoblju pokazuju da se radi o problemu na čijem je rješenju potrebno sustavno raditi, pogotovo u kontekstu sve većeg broja stranih radnika u Hrvatskoj.
Pri tome, drugi je incident pokazao kako se govor mržnje odnosno javno poticanje na nasilje i mržnju lako može preliti i u fizičko nasilje.
Da je ovakve sramotne i apsolutno neprihvatljive ispade važno jasno i nedvosmisleno osuditi u javnom istupu nakon prvog incidenta ukazala je i pučka pravobraniteljica, naglašavajući važnost javne osude kako bi se poslala jasna poruka o neprihvatljivosti ovakvog ponašanja, a svakako i djelovanja pravnim putem koje dovodi do primjerenog sankcioniranja. Jedino tako – prijavom, odnosno pravnim putem kroz adekvatnu kvalifikaciju djela i njegovim sudskim sankcioniranjem, kao i javnom osudom – društvo može poslati jasnu poruku da ovakve ispade neće prihvaćati i da će im se čvrsto suprotstavljati, a da će pojedinci snositi odgovornost za kršenje zakona.
U RH je rasna ili etnička diskriminacija zabranjena Ustavom, pravom EU-a, međunarodnim pravom na snazi te hrvatskim zakonima, u prvom redu Zakonom o suzbijanju diskriminacije, ali i Kaznenim zakonom i drugima.
Najčešći razlozi zbog kojih su nam se, kao središnjem tijelu nadležnom za suzbijanje diskriminacije u RH, pritužbama obraćali građani koji smatraju da su diskriminirani upravo su rasno ili etničko podrijetlo. Posebice su pri tome izloženi pripadnici nacionalnih manjina, osobito Romi i Srbi te migranti. Primjerice, Romi se u RH suočavaju s problemom obrazovne segregacije, pa se čak petina romske djece školuje u odvojenim razredima. Stoga smo i nadležnom ministarstvu preporučili da izradi analizu problematike segregacije romskih učenika na temelju koje bi se izradio i Akcijski plan njihove desegregacije u osnovnim školama.
Napokon, preduvjet učinkovitog suzbijanja rasne ili etničke diskriminacije je osvještavanje i edukacija o ljudskim pravima i jednakosti svih osoba, jasna i nedvosmislena javna osuda rasizma te utvrđivanje odgovornosti za rasnu diskriminaciju u sudskim postupcima, uključujući i učinkovito i ažurno postupanje nadležnih institucija uz odgovarajuće sankcioniranje počinitelja u slučajevima govora mržnje i zločina iz mržnje.
