Pučka pravobraniteljica, kao središnje nacionalno tijelo za suzbijanje diskriminacije koje kontinuirano promovira jednakost, povodom Međunarodnog dana žena 8. ožujka, osobito ukazuje na potrebu postizanja veće ravnopravnosti žena i muškaraca u području rada i zapošljavanja, kao i na potrebu jačeg suzbijanja različitih oblika rodno uvjetovanog nasilja kojem su žene izložene, između ostalog, i na radnom mjestu.
Ostvarenju tog cilja svakako bi doprinijelo i potvrđivanje Konvencije o iskorjenjivanju nasilja i uznemiravanja u svijetu rada br. 190 koju je Međunarodna organizacija rada usvojila na svom zasjedanju u lipnju 2019. godine. Upravo to je bila i jedna od preporuka Vladi Republike Hrvatske u prošlom godišnjem izvješću podnesenom Hrvatskom saboru, onom za 2022. godinu.
Iako su u Hrvatskoj na snazi odredbe prava EU-a te nacionalnog prava koje se odnose na zabranu diskriminacije temeljem spola na radnom mjestu te međunarodnog prava koje se odnose na prava žena i nediskriminaciju temeljem spola, potvrđivanje ove Konvencije bio bi dodatni korak u pravom smjeru jer je riječ o specijaliziranom međunarodnom instrumentu koji postavlja standarde za suzbijanje nasilja i uznemiravanja u svijetu rada te određuje mjere koje se traže od država te predstavnika poslodavaca i radnika.
Naime, prvo globalno izvješće o iskustvima vezanim za nasilje i uznemiravanje u svijetu rada Međunarodne organizacije rada, otkrilo je da je tijekom radnog vijeka čak 22,8 posto radnika u svijetu iskusilo barem jedan od oblika nasilja i uznemiravanja, što je u skladu s visokim brojem pritužbi koje se odnose na mobing, psihičko uznemiravanje i povredu dostojanstva na radnom mjestu, koje zaprima i naša institucija.
Rezultati pokazuju i da je njih 6,3 posto iskusilo neki oblik seksualnog nasilja i zlostavljanja na radnom mjestu, u čemu prednjače žene, a posebno su ugrožene žene mlađe dobi koje su tom obliku nasilja na poslu izložene dvostruko više nego muškarci iste dobi.
Za osobe koje su tijekom života doživjele diskriminaciju temeljem spola, invaliditeta, nacionalnosti ili etničke pripadnosti, boje kože i vjere veća je vjerojatnost da su doživjeli nasilje i uznemiravanje na radnom mjestu, pri čemu je osobito često upravo iskustvo diskriminacije temeljem spola u životu i na poslu.
Napokon, kako pučka pravobraniteljica već duže vrijeme ukazuje, potrebno je i posebno osvijestiti te se boriti protiv intersekcijske diskriminacije, na što ukazuju iskustva žena koje su diskriminirane temeljem više osnova u isto vrijeme, uključujući u svijetu rada.
Istovremeno, potpuno je jasno da je dio problema i u primjeni normi u praksi, kao i u široj društvenoj klimi u pogledu rodne ravnopravnosti. Prema podacima Europskog instituta za jednakost spolova (EIGE) Hrvatska se trenutno prema indeksu rodne ravnopravnosti, ukupno gledajući, nalazi tek na 20. mjestu država članica EU-a, sa 60,7 od mogućih 100 bodova, dok je prosjek EU-a 70,2 boda. Ponešto ohrabruje što je Hrvatska najveći napredak posljednjih godina ostvarila upravo u području rada.
No, nužno je nastaviti s poduzimanjem konkretnih mjera radi jačanja jednakosti svih radnika i radnica, kako u pogledu jednake plaće za jednaki rad, odnosno rad jednake vrijednosti, tako i u pogledu uvjeta rada, mogućnosti napredovanja te zaštite dostojanstva. Korak prema ovome cilju jest i ratifikacija navedene Konvencije, koju je do sada ratificiralo 38 država članica Međunarodne organizacije rada, uključujući i 8 država članica EU-a.
