Europska komisija objavila je 14. travnja četvrto godišnje izvješće o primjeni Povelje o temeljnim pravima Europske unije, koje pokazuje da važnost i ugled Povelje i dalje raste. Sudovi u svojim odlukama sve više primjenjuju Povelju, a nacionalni suci sve su svjesniji utjecaja Povelje, pa Europskom sudu pravde, upućuju zahtjeve za smjernice o njezinoj primjeni. U izvješću se prati postignuti napredak i utvrđuju izazovi i problemi, budući da Europska komisija temeljna prava smatra središtem svih politika Unije, pa Povelji nastoji postupno, ali trajno udahnuti život mjerama za promicanje i zaštitu prava građana EU koje su utemeljene na odredbama Povelje.
Izvješće donosi smjernice o primjenjivosti Povelje pri primjeni zakonodavstva EU na nacionalnoj razini, koje Sud izdaje nacionalnim sudovima. Naglašava se i da institucije EU pri predlaganju i donošenju propisa pažljivo razmatraju prava zajamčena Poveljom dok države članice ona obvezuje samo pri provedbi politika i propisa EU-a na nacionalnoj razini. Naposljetku, u izvješću se navode primjeri slučajeva u kojima su temeljna prava zajamčena Poveljom imala ulogu u postupcima povodom povrede prava koje Komisija pokreće protiv država članica.
Povelja o temeljnim pravima Europske unije postala je pravno obvezujuća stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora 1. prosinca 2009. U njoj se navode temeljna prava, poput slobode izražavanja i zaštite osobnih podataka, pravo na ljudsko dostojanstvo, život i osobni integritet, potvrđuje se zabrana mučenja i ropstva, štite se prava na slobodu i poštovanje privatnog i obiteljskog života, pravo na stupanje u brak i osnivanje obitelji, pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi te pravo na slobodu izražavanja i okupljanja. Također obuhvaća zaštitu prava na obrazovanje, rad, vlasništvo i azil, potvrđuje načelo jednakosti i nediskriminacije te poštovanja kulturne, vjerske i jezične raznolikosti. Navodi prava građana Unije: pravo na glasovanje i kandidiranje na izborima za Europski parlament i općinskim izborima, pravo na dobru upravu, pravo na peticiju, pravo pristupa dokumentima, pravo na diplomatsku zaštitu te pravo na slobodu kretanja i slobodu prebivanja, pravo na učinkoviti pravni lijek i na pravično suđenje, pravo na obranu, načela zakonitosti proporcionalnosti kaznenih djela i kazni te pravo na izbjegavanje dvostrukog suđenja ili kažnjavanja zbog istog kaznenog djela.
Povelja je i inovativana jer se u njoj izričito spominje zabrana bilo kakve diskriminacije na temelju invaliditeta, dobi ili spolnog usmjerenja i uključuje neka „suvremena” prava, primjerice zabranu reproduktivnog kloniranja ljudskih bića.
Najveća vrijednost Povelje, međutim, ne leži u uvođenju novih prava za građane Unije, nego u izričitom priznavanju središnje uloge koju temeljna prava imaju u pravnom poretku EU. Drugim riječima, Poveljom se izrijekom priznaje da je Unija zajednica prava i vrijednosti te da temeljna prava građana leže u samoj srži Europske unije. Osobno područje primjene Povelje potencijalno je vrlo široko: većina prava koja su u njoj priznata dodijeljena su „svima”, neovisno o njihovu državljanstvu ili statusu. Ipak, neka su prava dodijeljena samo građanima Europske unije dok su ostala od prilične važnosti za državljane trećih zemalja (npr. pravo na azil) ili za posebne kategorije osoba (npr. radnike).
Glavno područje primjene Povelje izrijekom je definirano i njezine se odredbe odnose samo na institucije i tijela Unije te na države članice kada provode pravo EU. Ova odredba služi za razdvajanje primjene Povelje od primjene nacionalnih ustava: države članice Povelja obvezuje samo pri provođenju prava EU. Nadalje, Poveljom se ne proširuju ovlasti ili nadležnosti Unije i tako se osigurava da njezino donošenje ne poveća ovlasti Unije na štetu ovlasti država članica.
