Smrt dvogodišnje djevojčice jedna je u nizu tragedija vezanih uz sustav socijalne skrbi, koje su posljednjih godina otvorile rasprave o tome kako ih spriječiti.
Svaka od tih tragedija izazvala je niz emocija diljem Hrvatske, ali na njima ne smije ostati, već je važno napraviti detaljnu analizu konkretnog slučaja i doznati što se moglo i trebalo napraviti drugačije i tko je sve zakazao*. Jedino tako moguće je na minimum svesti mogućnost da se slične tragedije ponove.
Točnije, potrebno je reagirati u najmanje pet koraka.
1. u sudskom postupku utvrditi i sankcionirati počinitelje – krivca ili krivce može i mora utvrditi i adekvatno sankcionirati sud. Uloga je sudova provesti postupak, kazniti konkretnu osobu ili osobe, a time i poslati jasnu poruku o nedopustivosti nasilja nad bilo kime, posebno nad najranjivijima.
2. identificirati i na temelju toga sankcionirati eventualne stručne greške – iako postoje dugotrajne slabosti sustava, poput manjka zaposlenih odnosno preopterećenosti djelatnika, važno je utvrditi je li bilo konkretnih propusta u stručnom radu i kojih te ih sankcionirati.
3. analizom konkretnog slučaja provjeriti jesu li i koje promjene temeljnog zakonskog okvira potrebne, je li sustav adekvatno postavljen (broj zaposlenih, izdvajanja za njihov rad i korisnike) – nakon svake od navedenih tragedija najavljivan je novi Zakon o socijalnoj skrbi, a iako je trebao biti donesen 2018., još uvijek nije.
4. analizom konkretnog slučaja provjeriti i prema potrebi izmijeniti i druge relevantne propise, protokole i obrasce, uključujući i zbog boljeg povezivanja različitih sustava (zdravstva, socijalne skrbi i policije)
5. podizati svijest o obavezi prijave nasilja, ne samo stručnih osoba, nego svih koji imaju saznanja da do nasilja dolazi
Ovakve tragedije izazivaju snažne reakcije javnosti, posebno na društvenim mrežama, a u nekima se, nažalost, i poziva na nasilje. Važno je suzdržati se od bilo kakvih poruka kojima se to čini ili kolektivno okrivljuje određenu skupinu, u ovom slučaju zaposlene u centrima za socijalnu skrb, jer nasilje ne smije voditi do novog nasilja.
Konačno, ne treba čekati tragične događaje za pokretanje nužnih promjena, koji bi osigurale adekvatnu zaštitu i podršku najranjivijima i uvjete za kvalitetan i siguran rad svih zaposlenih u sustavu. Upravo su institucije poput pučkog pravobranitelja važna karika u tom lancu, jer djelujemo kao glas građana i kroz preporuke zagovaramo nužna rješenja. Godinama upozoravamo i na stanje u socijalnoj skrbi i ukazujemo na sve njegove slabosti zbog kojih ne može učinkovito ispunjavati svoju svrhu – a to je pružanje adekvatne podrške i zaštita prava najranjivijih. No, nažalost, većina preporuka nikada nije provedena. Više o analizi stanja u sustavu socijalne skrbi možete doznati i u Izvješću pučke pravobraniteljice za 2020.
*Napomena: Problemi vezani uz prava djece, uključujući one vezane uz obiteljsko nasilje, pitanje roditeljske skrbi i udomiteljstva, nadležnost su pravobraniteljice za djecu koja je o tome više puta javno istupila. No, identifikacija propusta i kritičnih točaka sustava koji su doveli do ove tragedije moraju biti temelj za jačanje borbe protiv nasilja u obitelji u cjelini, bez obzira koja ranjiva skupina je u pitanju.
