Već duže vrijeme u javnom prostoru postoji otvoreno pitanje je li naplaćivanje različitih cijena usluga državljanima RH i drugih država EU ili trećih država diskriminacija, primjerice kave domaćim građanima po cijeni od 10, a drugima po 20 kuna.

U trenutno važećem Zakonu o suzbijanju diskriminacije taksativno je navedeno 17 diskriminacijskih osnova među kojima se ne spominje, primjerice, državljanstvo. No to nikako ne znači da je nejednako postupanje prema državljanima drugih država u odnosu na državljane RH, dopušteno.

Pristupom Europskoj uniji 1. srpnja 2013., u Hrvatskoj je pravnu snagu dobila pravna stečevina EU, a čije je usvajanje, implementacija i obvezivanje na izvršavanje bio preduvjet ulaska u Uniju. Pravo EU od tada je nadređeno nacionalnom pravu, što znači da u sukobu EU i nacionalnog prava, pravo EU ima prednost pa tako kada odredbe prava EU stupe na snagu, one derogiraju svo nacionalno pravo koje im je suprotno. Pravnu stečevinu čini primarno pravo (osnivački ugovori) i sekundarno pravo EU (pravni instrumenti koji se temelje ne tim ugovorima, kao što su uredbe, direktive, odluke i sporazumi). Pravo EU dužni su primjenjivati svi sudovi država članica neovisno radi li se o nacionalnim, regionalnim ili kakvim drugim sudovima, dok Sud Europske unije osigurava da se pravo EU primjenjuje i tumači na jednak način u svim državama članicama.

Stoga se problemi i pitanja koja se pojavljuju u Hrvatskoj od stupanja u EU, ne mogu više promatrati isključivo kroz nacionalno zakonodavstvo već je potrebno uzeti u obzir europsko zakonodavstvo i aktualnu te primjenjivu europsku sudsku praksu.

U konkretnom slučaju, iako prema trenutno važećem Zakonu o suzbijanju diskriminacije, državljanstvo nije jedna od taksativno navedenih diskriminacijskih osnova, pogrešno bi bilo zaključiti da naplaćivanje uvećane cijene neke usluge (npr. pića, kave, ručka) stranom državljaninu u odnosu na državljana RH, nije diskriminacija. Tumačenjem u kojem bi se u obzir uzimalo samo nacionalno zakonodavstvo koje ne poznaje diskriminaciju temeljem državljanstva, bez uvažavanja europskog prava, stvorilo bi se nejednako postupanje među državljanima članica Europske unije, a što je protivno europskoj pravnoj stečevini.

Već sam Ugovor o funkcioniranju Europske unije u čl. 18. zabranjuje diskriminaciju na temelju državljanstva kada kaže da je unutar područja primjene Ugovora, i ne dovodeći u pitanje bilo koju njihovu posebnu odredbu, zabranjena svaka diskriminacija na temelju državljanstva. To se na gotovo identičan način razrađuje u čl. 21. Povelje EU o temeljnim pravima temeljem kojeg je zabranjuje svaka diskriminacija na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, etničko ili socijalno podrijetlo, genetske osobine, jezik, religija ili uvjerenje, političko ili bilo kakvo drugo mišljenje, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje, invaliditet, dob ili spolna orijentacija, ali i da je zabranjena svaka diskriminacija na temelju državljanstva.

Direktivom 2006/123/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, države članice se obvezuju ukinuti zapreke razvoju uslužne djelatnosti u svrhu jačanja integracija naroda Europe te promicanja uravnoteženog i održivog gospodarskog napretka. Direktivom je zabranjena diskriminacija primatelja na osnovi njegova državljanstva ili državnog ili lokalnog prebivališta. Navodi se da u skladu sa sudskom praksom javno zdravlje, zaštita potrošača, zdravlje životinja i zaštita urbanog okoliša predstavljaju prevladavajuće razloge od društvenog interesa, koji mogu opravdati provedbu sustava ovlašćivanja i druga ograničenja, međutim nijedan takav sustav ne smije biti diskriminirajući temeljem državljanstva, dok se načela nužnosti i razmjernosti ima uvijek poštivati. Pri tome, ne mogu se opravdati razlike pristupu robi ili uslugama za korisnike iz različitih zemalja EU u tri situacije: prodaja robe bez fizičke isporuke (npr. ako korisnik na internetu kupi proizvod koji će preuzeti u trgovini umjesto isporuke na kućnu adresu), prodaja elektronički isporučenih usluga (osim sadržaja zaštićenog autorskim pravom) kao što su usluge računalstva u oblaku ili smještaj internetskih stranica na poslužitelju te prodaja usluga koje se pružaju na određenoj lokaciji – npr. hotelske rezervacije, najam automobila, ulaznice za tematske parkove[1]. U tim primjerice opisanim situacijama, svaki građanin EU ima zajamčeno pravo na istu cijenu usluge, kao i lokalni kupci u toj državi članici.

Hrvatska je 2011. donijela Zakon o uslugama kojima se uređuje pravo na poslovni nastan i slobodu pružanja usluga na teritoriju RH, sukladno navedenoj Direktivi, koji u članku 19. propisuje da se na primatelja usluge ne smiju primjenjivati diskriminirajući zahtjevi uvjetovani državljanstvom te mjestom prebivališta ili boravišta.

Zabrana diskriminacije na temelju državljanstva posebno je naglašena i razrađena u području prava unutarnjeg tržišta EU. U području usluga Ugovor u čl. 56. stipulira da se zabranjuju ograničenja slobode pružanja usluga unutar Unije u odnosu na državljane država članica s poslovnim nastanom u državi članici koja nije država osobe, kojoj su usluge namijenjene.

Praksa Suda EU koja je interpretirala relevantne odredbe Ugovora pokazuje da se zabrana diskriminacije odnosi ne samo na pružatelje, nego i na primatelje usluga. Također, sudska praksa pokazuje da ove odredbe ne obvezuju samo državu nego i pojedince, jer se ugovor primjenjuje i u horizontalnim situacijama. Naime, već je u predmetu Cowan, (186/87 Cowan v Trésor Public [1989] ECR 195, para. 15), Sud EU zauzeo stav i presudio kako „treba imati na umu da načelo slobode pružanja usluga utvrđeno člankom 59. Ugovora, što je jedno od njegovih temeljnih načela, uključuje slobodu korisnika usluga da odu u drugu državu članicu kako bi dobili usluge tamo, bez da ih ometaju ograničenja, te da se turisti moraju smatrati primateljima usluga.“ Dakle, ustaljena je sudska praksa da sloboda pružanja usluga uključuje ne samo slobodu pružatelja usluga da usluge pruža primateljima sa sjedištem u državi članici koja je različita od države u kojoj je osnovan pružatelj usluga, već obuhvaća i slobodu primatelja usluga da usluge prima ili da se od njih okoristi i to bez ikakvih ograničenja.

Što se tiče sudske prakse o tome da norme osnivačkog ugovora mogu imati horizontalni izravni učinak, odnosno da ne stvaraju obaveze samo za države članice, nego i za pojedince, također se radi o staroj i ustaljenoj praksi još od predmeta Walrave and Koch (1974), posebno unutarnjeg tržišta u tzv. predmetu Viking line (C-438/05 – The International Transport Workers’ Federation and The Finnish Seamen’s Union, 2007.) u kojem je istaknuto da Ugovor EZ može imati horizontalni učinak u slučajevima kada kolektivno djelovanje pojedinaca proizvodi regulatorne učinke slične onima koji proizlaze iz djelovanja države.

Dakle, zabrana diskriminacije u području slobode pružanja usluga veže pojedince jer ima izravan učinak i u horizontalnim situacijama.

Podredno svemu navedenom, valja istaknuti kako je RH članica Svjetske trgovinske organizacije te stranka Općeg sporazuma o trgovini uslugama (dalje u tekstu GATS)[2] iz kojeg također proizlazi da RH nije stavila nikakve posebne modalitete ili rezerve na pružanju usluga u turizmu (consumption abroad), iz čega proizlazi da bi i promatrajući obveze koje proizlaze iz gore spomenutog članstava i Sporazuma, nejednako postupanje prema državljanima trećih država, dakle ne-EU državljanima, predstavljalo izravnu diskriminaciju.

S obzirom na sve gore izneseno, ukoliko su točni medijski natpisi poput „Kava za ‘domaće’ 10 kuna, a za strance 20 kuna“ ili „Naplaćuju nerealno visoke cijene i varaju strance, ali domaće se ne usude“ i sl., tada se radi o diskriminaciji stranih državljana samo zbog činjenice da su stranci, a što nije u skladu s pravnom stečevinom EU, koja obvezuje i Republiku Hrvatsku i nadređena je nacionalnom pravu, te bi stoga praksu različitih cijena trebalo izbjegavati.

[1] https://europa.eu/youreurope/citizens/consumers/unfair-treatment/unfair-pricing/index_hr.htm
[2] WTO, Schedule of Specific Commitments – The Republic of Croatia, GATS/SC/130 (22 December 2000)