Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter sudjelovala je na okruglom stolu „Vojni rok u 21. stoljeću: opravdanost, izazovi i alternative“ koji se 17. veljače 2025. održao u Hrvatskom saboru.
Okrugli stol organiziran je s ciljem poticanja rasprave o obveznom vojnom roku u kontekstu suvremenih sigurnosnih izazova i društvenih potreba, o njegovom utjecaju na mlade, pravima i obvezama građana te o mogućim alternativama, a pučka pravobraniteljica pozvana je pružiti ustavnu i pravnu analizu uvođenja obveznog vojnog roka – je li ono u skladu s pravima mladih, postoje li rizici diskriminacije te kakav je pravni okvir instituta priziva savjesti i civilnog služenja vojnog roka.
Pučka pravobraniteljica uvodno je ukazala da se zbog promijenjene sigurnosne situacije o ovoj temi sve više raspravlja diljem Europe te dolazi i do promjena u odnosu na ranije razdoblje. Navela je da su u javnom prostoru u RH već neko vrijeme prisutne najave o mogućem uvođenju obveznog vojnog roka, no kako pred sobom nemamo prijedlog izmjena (jednog ili više) zakona, trenutno nije moguće raspravljati o detaljima konkretnog prijedloga, no jest moguća rasprava o pravnom okviru i pravnim obvezama te rasprava de lege ferenda, kakav bi zakon eventualno trebao biti, a u kontekstu najavljenog.
Naglasila je da je o ovom važnom pitanju, dakako, potrebno raspravljati i dogovarati se na najvišim razinama i u primjerenim forumima te da nisu baš svi aspekti vojne, odnosno obrambene spremnosti RH pitanja za široku javnu raspravu, no da pitanje mogućeg uvođenja obveznog vojnog roka jest potrebno prezentirati i raspravljati u javnosti, pri čemu je u raspravu nužno uključiti i aspekt ljudskih prava i jednakosti te da u javnu raspravu treba uključiti i mlade, na koje se tema izravno odnosi.
Pravobraniteljica je navela da se u pogledu ljudskih prava može razmatrati ograničenje i učinak osobito na pravo na rad i pravo na obrazovanje. U odnosu na najavljeno trajanje vojnog roka navela da je kraće trajanje pozitivno iz aspekta ograničavanja prava na obrazovanje i prava na rad, no da istovremeno kratko trajanje može dovoditi u pitanje ostvarivanje svrhe uvođenja obveznog vojnog roka, kao i da je u pogledu razmatranja ograničenja prava važno i kakve bi odgode bile omogućene i iz kojih razloga.
Vezano za rizike od diskriminacije, navela je da je moguće razmatrati više diskriminacijskih osnova, uključujući dob, invaliditet, zdravstveno stanje, spol te osobito vjeru ili uvjerenje. Vezano za ravnopravnost spolova navela je da Ustav RH u članku 47. stavku 1. propisuje da je vojna obveza i obrana Republike Hrvatske dužnost svih za to sposobnih državljana, pri čemu čl. 14. Ustava navodi da svatko ima prava i slobode, neovisno o, između ostalog, spolu, a što otvara i pitanje ravnopravnosti spolova u kontekstu uvođenja obveznog vojnog roka za muškarce. Navela je da je vezano za ovo pitanje stoga šteta da Ustavni sud nije odlučio o zahtjevu za ocjenom ustavnosti Zakona o obrani s Ustavom RH vezano za moguću diskriminaciju temeljem spola po pitanju obveze služenja vojnog roka za muškarce, koji mu je upućen još 2022.
Potom je pojasnila da je jedno od najvažnijih pitanja vezanih uz obvezni vojni rok iz aspekta zaštite ljudskih prava pitanje priziva savjesti, koji je u RH izrijekom naveden u Ustavu RH i koji stoga mora biti omogućen. Pojasnila je da je sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi ljudsko pravo koje je zajamčeno Ustavom RH te brojnim međunarodnim ugovorima, kao što su Opća Deklaracija o ljudskim pravima, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (ICCPR) te Europska konvencija o ljudskim pravima. Ustav RH u članku 40. jamči slobodu savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja, dok je osobito važan članak 47. stavak 2. Ustava RH koji propisuje da je dopušten prigovor savjesti onima koji poradi svojih vjerskih ili moralnih nazora nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama, a te su osobe obvezane ispunjavati druge dužnosti određene zakonom.
Pojasnila je da priziv savjesti nije apsolutno pravo, ali da njegovo ograničavanje može otvarati sumnju na diskriminatorno postupanje temeljem vjere ili uvjerenja. Pravobraniteljica je potom pojasnila i da je važno da osobe koje se pozovu na priziv savjesti ne budu zbog toga penalizirane. Primjerice, i Europski sud za ljudska prava u svojoj je praksi potvrdio da civilno služenje vojnog roka može trajati najviše 1,5 puta dulje od propisanog vremena uobičajenog služenja vojnog roka. Pravobraniteljica je pojasnila da ako bi došlo do uvođenja obveznog vojnog roka priziv savjesti po Ustavu mora biti omogućen, a da očekuje da će ključno pitanje biti kakav će točno biti postupak – da li će se predvidjeti kakvo dokazivanje prigovora savjesti i ako da, kakvo te tko će odlučivati o tome. Iako u javnosti još nije poznato dovoljno o načinu civilnog služenja koji bi mogao biti predložen, pa tako ni infrastrukturi, a ni pravima i ograničenjima prava za vrijeme civilnog služenja, pravobraniteljica se načelno složila da bi bilo korisno da riječ bude o društveno korisnom angažmanu s fokusom na civilnu zaštitu i podizanje pripravnosti za reakcije na različite moguće katastrofe.
Uz pravobraniteljicu Šimonović Einwalter na okruglom stolu, u organizaciji Kluba zastupnika Možemo!, sudjelovale su i zastupnice u Hrvatskom saboru Ivana Kekin, Sandra Benčić i Rada Borić, Marta Zorko s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskog vojnog učilišta, vojni analitičar Igor Tabak, Josip Miličević, Sandra Rozman Papak i Marin Živković iz Mreže mladih Hrvatska, Hrvoje Marković iz Centra za ekonomsko obrazovanje te Marina Mlakar iz Savjeta mladih Grada Zagreba i udruge Status M.