Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter sudjelovala je 11. 7. 2025. godine na sjednici Odbora za obranu Hrvatskog sabora, na raspravi o Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obrani.

Niz komentara dala je već i ranije u javnom savjetovanju. Pri tome su pojedini komentari pučke pravobraniteljice prihvaćeni pa je glede njih prijedlog poboljšan i prije upućivanja u Sabor. Tako je, primjerice, uvaženo da bi bila diskriminacija vanbračnih partnera ne tretirati ih jednako kao bračne u pogledu trudnoće izvanbračne supruge kao razloga za odgodu te je uvaženo da nisu bila uzeta u obzir sva razdoblja trajanja vježbeničkog staža.

Istovremeno, kao što je pučka pravobraniteljica ukazala već i u javnom savjetovanju, temeljni problem koji vidi kao opunomoćenica Hrvatskog sabora za zaštitu i promicanje ljudskih prava i sloboda vezano za ovaj Prijedlog je predloženi način regulacije prigovora savjesti, pri čemu je prigovor savjesti pitanje ljudskih prava, te je predviđen Ustavom RH.

Pravobraniteljica je na saborskom Odboru istaknula da, kako bi se spriječili kasniji problemi i nedoumice, potrebno je dobro i jasno (i to zakonski) urediti pitanja prigovora savjesti, a što je korisno za sve. Naime, vezano uz prigovor savjesti odnosno uređenje civilne službe, ovim Prijedlogom zakona ukida se Zakon o civilnoj službi koji je do sada uređivao pitanje civilnog služenja te se civilno služenje zakonski uređuje isključivo Zakonom o obrani, a istovremeno se ovim Prijedlogom zakona ova pitanja ne uređuje dovoljno detaljno i jasno.

Prvo, nije dovoljno jasno koje će točno sve biti razlike između temeljnog vojnog osposobljavanja i civilnog služenja, kao niti između dva modela civilnog služenja vojnog roka, civilne službe u tijelu nadležnom za civilnu zaštitu u trajanju od tri mjeseca te civilne službe u jedinicama lokalne ili regionalne samouprave u trajanju od četiri mjeseca, odnosno nisu dovoljno jasno propisani različiti elementi ova dva modela.

Pri tome se navodi da će pravila obavljanja civilne službe u tijelu nadležnom za civilnu zaštitu pravilnikom propisati ministar nadležan za civilnu zaštitu, dok će način obavljanja ove civilne službe uredbom propisati Vlada, kao i da će poslove,  način obavljanja poslova i način financiranja civilne službe u jedinicama lokalne ili regionalne samouprave također uredbom propisati Vlada. Pravobraniteljica, međutim, smatra da je neka od ovih pitanja potrebno urediti na zakonskoj razini, umjesto uredbama i pravilnikom kako je predloženo, jer oni neće imati zakonsku snagu i neće proći parlamentarnu proceduru.

Drugo, nije dovoljno jasno uređen niti postupak podnošenja zahtjeva za civilnu službu, kako će postupak točno izgledati i tko će temeljem čega odlučivati. Pri tome za postupak podnošenja zahtjeva za civilnu službu i odlučivanja o istom nije niti predviđeno donošenje provedbenih propisa. Prijedlogom zakona tako se određuje da je osoba dužna u zahtjevu za civilnu službu „učiniti uvjerljivim“ vjerske ili moralne razloge zbog kojih traži civilnu službu, no takva formulacija podložna je različitim interpretacijama i neujednačenoj primjeni. Pri tome je ukazala i da je do sada o zahtjevu odlučivalo međuresorno Povjerenstvo koje je imenovao ministar nadležan za poslove socijalne skrbi dok će sada odlučivati tijelo nadležno za civilnu zaštitu odnosno MUP, koji će tražiti mišljenje nadležnog područnog odjela za poslove obrane, no nije jasno o čemu. Konačno, važno je omogućiti ulaganje žalbe na rješenje o zahtjevu za civilnu službu, kao što je predviđeno trenutnim zakonskim okvirom. Po ovom prijedlogu žalba nije dopuštena, ali se može tužbom pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom RH, što može biti financijski zahtjevno pa može neke podnositelje zahtjeva za civilnu službu odvratiti zbog nemogućnosti snošenja troškova upravnog spora.

Tako se moguće sužava mogućnost korištenja prigovora savjesti, a koji je predviđen Ustavom RH i zaštićen međunarodnim pravom ljudskih prava, pri čemu postupak njegova isticanja i odobravanja ne smije biti previše otegotan.

Zato je, naglasila je pučka pravobraniteljica, potrebno propisati drugačiji postupak odlučivanja o zahtjevu za civilnu službu i detaljnije ga urediti na zakonskoj razini, pri čemu treba propisati barem mogućnost podnošenja žalbe protiv rješenja kojim se odlučuje o zahtjevu za civilnu službu, definiranje žalbenog tijela i načina njegovog postupanja.

U pogledu više pitanja vezanih uz moguću diskriminaciju, pravobraniteljica je ukazala da je predložena odredba da se odredbe Zakona o obrani ne smatraju diskriminacijom u smislu zakona kojim se uređuje suzbijanje diskriminacije pravno irelevantna. Prvo, Zakon o suzbijanju diskriminacije je organski zakon i njegove se odredbe ne mogu mijenjati ili isključivati Zakonom o obrani. Drugo, Zakon o suzbijanju diskriminacije doista predviđa iznimku, ali ne na način kako je to predloženo. Prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije, iznimno se ne smatra diskriminacijom stavljanje u nepovoljniji položaj „kada je takvo postupanje određeno zakonom radi očuvanja zdravlja, javne sigurnosti, održavanja javnog reda i mira, prevencije kaznenih djela i zaštite prava slobode drugih ljudi ako su upotrijebljena sredstva u demokratskom društvu primjerena i nužna za postizanje željenog cilja, pod uvjetom da takvo postupanje ne dovodi do izravne ili neizravne diskriminacije na osnovi rasne ili etničke pripadnosti, boje kože, vjere, spola, nacionalnog i socijalnog podrijetla, spolne orijentacije i invaliditeta“. Dakle, stavljanje u nepovoljniji položaj radi očuvanja javne sigurnosti  i dalje bi bilo diskriminatorno ukoliko je zasnovano na navedenim osnovama, među kojima su i vjera i spol. Dakle, to, između ostalog, znači i da se Zakon o suzbijanju diskriminacije odnosi i na diskriminaciju osoba koje zbog svoje vjere/vjerskih uvjerenja imaju prigovor savjesti. Treće, i povrh Zakona o suzbijanju diskriminacije i Zakona o ravnopravnosti spolova, diskriminacija je u hrvatskom pravnom poretku zabranjena odredbama europskog i međunarodnog prava koje su nadzakonske snage, kao i Ustavom RH.

Pri tome, ocjenu diskriminatornosti, u skladu s Ustavom, pravom EU i međunarodnim pravom i zakonima kojima se uređuje suzbijanje diskriminacije, predloženog modela uvođenja temeljnog vojnog osposobljavanja i civilne službe, a u odnosu na različite diskriminacijske osnove te u pogledu različitih skupina koje je moguće međusobno uspoređivati, uključujući ocjenu diskriminatornosti prednosti pri zapošljavanju pod jednakim uvjetima, otežava ranije navedena normativna nerazrađenost modela koji se uvodi u pogledu temeljnog vojnog osposobljavanja i civilnog služenja, razlika između dva modela civilnog služenja vojnog roka te postupka odlučivanja o prigovoru savjesti, slijedom čega je o svim ovim pitanjima potrebno voditi računa prije pripreme konačnog prijedloga zakona odnosno drugog čitanja u Saboru i njegovog donošenja.