Institucija Pučkog pravobranitelja u hrvatski je državni i pravni sustav uvedena Ustavom iz 1990. godine, a ustavne odredbe koje reguliraju status ove institucije mijenjale su se proširujući nadležnosti, odnosno jačajući njezinu ulogu.

Prema članku 93. Ustava, pučka pravobraniteljica opunomoćenica je Hrvatskoga sabora za promicanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda utvrđenih hrvatskim zakonodavstvom i međunarodnim pravnim aktima koje je Hrvatska prihvatila.

Nadležnost  je značajno proširena stupanjem na snagu Zakona o suzbijanju diskriminacije, čime je institucija postala središnje tijelo za suzbijanje diskriminacije u Hrvatskoj. Novi mandat, djelovanje Nacionalnog preventivnog mehanizma, prihvaćen je 2012. godine.

U istom razdoblju, novim Zakonom o pučkom pravobranitelju definirane su i proširene zadaće institucije u području promocije ljudskih prava, odnosa s javnošću, istraživačkog rada, institucionalne suradnje i suradnje s organizacijama civilnoga društva te je zakonski regulirano institucionalno pripajanje javne ustanove Centar za ljudska prava, u cilju jačanja kapaciteta za promotivni rad.

Time su u velikoj mjeri ispunjene preporuke UN-ovih tijela. Naime, Međunarodni koordinacijski odbor za nacionalne institucije ICC NHRI, reprezentativno tijelo nacionalnih institucija za zaštitu ljudskih prava pri Vijeću za ljudska prava UN-a, 2008. godine akreditirao je pučkog pravobranitelja kao neovisnu nacionalnu instituciju za promicanje i zaštitu ljudskih prava s najvišim postojećim statusom A prema tzv. Pariškim načelima, koji zadaje visoke kriterije u smislu neovisnosti u radu i jačanja institucionalnih kapaciteta u promociji i zaštiti ljudskih prava.

Pučka pravobraniteljica 2014. godine pokrenula je i prve Područne urede institucije, u Rijeci i Osijeku. 2015. otvoren je i Područni ured u Splitu.