Objavi Twitter Myspace Facebook Print E-mail

REPUBLIKA HRVATSKA

PUČKI PRAVOBRANITELJ

Broj: P.P.R. 13/06-54

Zagreb, 8. prosinca 2006.

 

USTAVNI SUD

REPUBLIKE HRVATSKE

 

Na temelju članka 35. stavka 1. podstavka 6. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 49/2002.– pročišćeni tekst) podnosim

 

Z A H T J E V

za ocjenu suglasnosti s Ustavom

 

- članka 80. stavka 1. točke 5. i članka 174. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04 i 92/05)

 

s odredbama članka 1. stavka 1., članka 3. i 5., članka 14., članka 57. stavka 1. i 2. Ustava Republike Hrvatske.

 

I. Ustavne odredbe mjerodavne za ocjenu članka 80. stavka 1. točke 5. i članka 174. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04 i 92/05) – u daljnjem tekstu ZMO, jesu:

 

Članak 1. stavak 1.

Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država.

 

Članak 3.

Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.

 

Članak 5.

U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom.

Svatko je dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.

 

Članak 14.

Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Svi su pred zakonom jednaki.

 

Članak 57. stavak 1. i 2.

Slabim, nemoćnima i drugim, zbog nezaposlenosti ili nesposobnosti za rad, nezbrinutim osobama država osigurava pravo na pomoć za podmirenje osnovnih životnih potreba.

Posebnu skrb država posvećuje zaštiti invalidnih osoba i njihovu uključivanju u društveni život.

 

II. Odredbom članka 174. stavkom 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 102/98) – u daljnjem tekstu ZMO iz 1998 propisano je:

„(1) Korisnicima prava na temelju preostale radne sposobnosti, neposredne opasnosti od invalidnosti i izmijenjene radne sposobnosti, koji su ta prava ostvarili prema propisima koji su važili do 31. prosinca 1998., prevode se ta prava od 1. siječnja 1999. po službenoj dužnosti na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad prema odredbama ovoga Zakona.

(2) Radi određivanja mirovine iz stavka 1. ovoga članka uzimaju se mirovinski staž navršen do 31. prosinca 1998. i plaće, osnovice osiguranja i naknade plaće ostvarene do 31. prosinca 1998., a pridodani staž se računa od 1. siječnja 1999.

(3) Iznimno od odredbe članka 80. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona, invalidska mirovina korisniku iz stavka 1. ovoga članka određuje se:

1) prijašnjem korisniku koji nije zaposlen - primjenom mirovinskog faktora 0,6667,

2) prijašnjem korisniku prava na raspoređivanje, odnosno zaposlenje na drugom poslu za vrijeme zaposlenja - primjenom mirovinskog faktora 0,1667,

3) prijašnjem korisniku prava na rad sa skraćenim radnim vremenom za vrijeme zaposlenja - primjenom mirovinskog faktora 0,3333,

4) prijašnjem korisniku prava na rad sa skraćenim radnim vremenom na drugom odgovarajućem poslu za vrijeme zaposlenja - primjenom mirovinskog faktora 0,3333.

(4) Za invalide rada koji se 1.siječnja 1999. nalaze na prekvalifikaciji ili dokvalifikaciji, primijenit će se odredbe ovoga Zakona koje se odnose na profesionalnu rehabilitaciju.”

 

Odredbom članka 80. stavka 1. ZMO propisano je da:

(1) Mirovinski faktor iznosi za:

1) starosnu mirovinu 1,0

2) prijevremenu starosnu mirovinu 1,0

3) invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad 1,0

4) invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad 0,8

(napomena: do 18. 12. 2002. MF je bio 0,6667)

5) invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, koja se isplaćuje osiguraniku za vrijeme zaposlenja, odnosno obavljanja samostalne djelatnosti 0,3333

6) invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad uzrokovane ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću koja seisplaćuje osiguraniku za vrijeme zaposlenjaili obavljanja samostalne djelatnosti 0,5

7) obiteljsku mirovinu u slučaju ako mirovinapripada samo udovici, odnosno udovcu i djeci osiguranika, ili samo roditeljima, ili braći, sestramai drugoj djeci bez roditelja uzetoj na uzdržavanje, i to ako mirovinu koristi:

- jedan član obitelji 0,7

- dva člana obitelji 0,8

- tri člana obitelji 0,9

- četiri i više članova obitelji 1,0.

 

Odredbom članka 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj: 147/02) – u daljnjem tekstu ZIDZMO iz 2002., propisano je:

1) Korisniku invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad, kojem je ta mirovina određena primjenom mirovinskog faktora iz članka 80. stavka 1. točke 4. i članka 174. stavka 3. točke 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (»Narodne novine«, br. 102/98., 127/00., 59/01. i 109/01.), Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje će po službenoj dužnosti ponovno odrediti invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad primjenom mirovinskog faktora iz članka 15. ovoga Zakona.

(2) Mirovina iz stavka 1. ovoga članka pripada od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.“

 

Odredbe članka 80. stavka 1. točke 5. i članka 174. ZMO nisu u suglasnosti s odredbama članaka 1. stavka 1., članka 3. i 5., članka 14., članka 57. stavka 1. i 2. Ustava Republike Hrvatske (u daljem tekstu: Ustava) iz sljedećih razloga.

U Republici Hrvatskoj u prosincu 1998. godine, bilo je oko 60 000 invalida rada, od tog broja pretežno je bilo nezaposlenih invalida rada (preko 35 000), zaposlenih sa skraćenim radnim vremenom preko 6 000, a zaposlenih s punim radnim vremenom na drugim odgovarajućim poslovima oko 20 000.

Propisi iz područja rada i radnih odnosa u pojedinim odredbama povezani su funkcionalno i normativno s propisima iz mirovinskog (kao i bivšeg invalidskog) osiguranja.

Naime, kako novi Zakon o mirovinskom osiguranju nije donijet istovremeno sa Zakonom o radu, prijelaznom i završnom odredbom Zakona o radu (člankom 243.) propisano je: „Do početka primjene novih propisa o mirovinskom i invalidskom osiguranju invalid rada koji je u skladu s propisima o mirovinskom i invalidskom osiguranju važećim na dan stupanja na snagu ovoga Zakona stekao ili će steći neko od prava na osnovi preostale radne sposobnosti, a kojem poslodavac dade poslovno ili osobno uvjetovani otkaz jer ga ne može zaposliti na nekim drugim poslovima, ostvaruje stečena prava u skladu s odredbama članka 54. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 26/83, 5/86, 42/87, 34/89, 57/89, 40/90, 9/91, 26/93, 96/93, 29/94. i 44/94.).“

 

U ovakvim slučajevima primjenjivao se na invalida rada članak 54. citiranog Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju, odnosno daljnju brigu i obveze prema invalidu rada (eventualno uključivanje u ponovni radni odnos, isplatu mjesečnih novčanih naknada i dr.) preuzimao je bivši RF MIORH, a ne služba za zapošljavanje kako je propisano u svim drugim slučajevima kada radniku prestaje radni odnos.

U razdoblju od 1. siječnja 1996. godine (dan primjene Zakona o radu) do 1. siječnja 1999. godine (dan primjene Zakona o mirovinskom osiguranju) gospodarstvo je tehnološke viškove rješavalo, u pravilu, putem mirovinskog i invalidskog osiguranja. Naime, radnici su u slučaju prestanka radnog odnosa zbog stečaja trgovačkog društva ili zbog poslovno uvjetovanog otkaza stjecali pravo na privremenu naknadu kao invalidi rada, koja je bila u to vrijeme povoljnija od tadašnjih niskih plaća, odnosno neisplaćenih plaća. Invalidi rada koji su stekli prava na osnovi preostale radne sposobnosti u mirovinskom i invalidskom osiguranju do 31. prosinca 1998. godine dovedeni su u zabludu da će i nadalje ostvarivati stečena prava u reformiranom mirovinskom sustavu.

Reforma prava invalida rada nepravedno je provedena, budući da su novčana primanja koja su ranije ostvarivala, iako su bila privremenog karaktera, zamijenjena stalnim ali znatno umanjenim primanjem, koja im ne osiguravaju zadovoljenje ni najosnovnijih životnih potreba, a kamoli dostojan život njima i njihovim obiteljima.

Nakon primjene ZMO iz 1998. (od 1. siječnja 1999.) visina invalidske mirovine prevedene ili kasnije priznate zbog utvrđene okolnosti »profesionalne nesposobnosti za rad«, ovisi o činjenici je li takav korisnik i nadalje u radnom odnosu ili je izvan radnog odnosa, odnosno izvan mirovinskog osiguranja po bilo kojoj osnovi.

Ako je takav invalid rada nezaposlen, odnosno izvan mirovinskog osiguranja, visina nove mirovine je određena sukladno odredbi članka 174. stavka 3. točke 1. ZMO iz 1998., primjenom posebnog mirovinskog faktora 0,6667 moguće pune invalidske mirovine. Prema odredbama članaka 15. i 39. ZIDZMO koji se primjenjuje od 18. prosinca 2002. godine, taj faktor je promijenjen na način da je povećan na 0,8 čime je ispravljena nepravda samo djelomice.

Nadalje, ako je invalid rada zaposlen, odnosno:

- koristi prijašnje pravo na rad sa skraćenim radnim vremenom (četiri sata) sukladno članku 174. ZMO (po prijelaznim i završnim odredbama ZMO),

- ili mu je utvrđena profesionalna nesposobnost za rad nakon primjene ZMO (1. siječnja 1999.) a zasnovao je radni odnos ili počne obavljati neku drugu djelatnost sukladno odredbi članka 80. stavka 1. točke 5. ZMO,

njegova se mirovina preračunava primjenom drugoga mirovinskog faktora, koji iznosi samo 0,3333 njegove invalidske mirovine, što zapravo iznosi samo 1/3 invalidske mirovine.

Primjenom ovoga mirovinskog faktora invalidi rada koji su zaposleni dovedeni su u nejednaki položaj, naročito invalidi rada korisnici skraćenog radnog vremena koji su prevedeni u korisnike invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad.

S obzirom na rečeno ustavno određenje da država invalidnim osobama posvećuje posebnu zaštitu i kroz bolji materijalni položaj uključuje ih u društveni život, valjalo je i ovoj skupini invalida povećati mirovinski faktor, barem s 0,333 na 0,4 od njihove invalidske mirovine i to od 1. siječnja 1999., čime bi se djelomično ispravila socijalna nepravda i nedopustivo nejednako postupanje u odnosu na druge invalide rada. Najveći pad u razini primanja invalida rada doživjela je baš ova skupina - prevedeni korisnici skraćenog radnog vremena. Naime, od 1. siječnja 1999. nezaposlenim invalidima rada, u odnosu na mirovinska primanja do 31. prosinca 1998., smanjena su primanja oko 37%, a zaposlenim sa skraćenim radnim vremena smanjena su za 60%, dok su zaposlenim invalidima rada s punim radnim vremenom povoljnija nego ranije. Povećanjem mirovinskog faktora s 0,6667 na 0,8 samo za nezaposlene invalide rada, po drugi put se nejednako postupilo prema zaposlenim invalidima rada. Ispravljanje počinjene nepravde i nejednakog postupanja u ostvarivanju materijalnih prava u mirovinskom sustavu prema ovoj skupini invalida rada – koji su zaposleni (1998. bilo ih je oko 6 800, a sada ih je oko 2500) zaista ne bi iziskivalo značajna financijska sredstva za državni proračun.

Dakle, nejednak materijalni položaj ovisi o činjenici je li invalid zaposlen ili je nezaposlen, te da li je „preveden“ u profesionalnu nesposobnost za rad po prijelaznim i završnim odredbama ZMO iz 1998. ili je taj status invalida rada stekao nakon 1. siječnja 1999. godine po ZMO. Time su invalidi rada stavljeni u neravnopravan zakonski položaj tj. zbog vremena u kojem su ostvarili pravo na invalidsku imovinu.

Također je za istaknuti da ovakva reforma nije u skladu s Konvencijom Međunarodne organizacije rada broj 102 o minimalnoj visini socijalnog osiguranja i to X dio - Davanje za invalidnost, kao niti s Konvencijom br. 121, kojima je određeno da se u takvim slučajevima novčane isplate utvrđuju u odnosu na plaću, dok se u Republici Hrvatskoj određuje u odnosu na mirovinu. Nadalje prema Konvenciji ni jedno davanje ne smije biti manje od minimalnog iznosa, a po važećim propisima u Republici Hrvatskoj minimalni iznos za osobe s invaliditetom nije određen, već je propisano pravo na najnižu mirovinu ako osiguranik ima manju mirovinu od najniže mirovine, s time da najniža mirovina ne pripada korisniku invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad za vrijeme zaposlenja ili obavljanja samostalne djelatnosti (članak 82. ZMO). U usporedbi s radno sposobnom osobom koja ostvaruje naknadu za vrijeme nezaposlenosti u propisanom minimumu 20% iznosa prosječne plaće isplaćene u gospodarstvu RH tj. od 937, 20 kuna, osoba s invaliditetom (invalid rada) koja bi po citiranoj ustavnoj odredbi trebala ostvarivati posebnu državnu skrb, ostvaruje niža mirovinska primanja.

Nadalje po Konvenciji Međunarodne organizacije rada C159 iz 1983. godine o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju (osoba s invaliditetom), odnosno Preporuci R 99 iz 1955 godine o profesionalnoj rehabilitaciji (osoba s invaliditetom) navedeno da osobe s invaliditetom (uključujući i one koje primaju invalidske mirovine) ne bi zbog svojeg invaliditeta smjele biti diskriminirane u pogledu plaća i ostalih uvjeta zapošljavanja, ukoliko je njihov rad jednak radu osoba bez invaliditeta.

S obzirom da su međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnoga poretka Republike Hrvatske i po pravnoj snazi su iznad zakona - članak 140. Ustava, držimo da se osporavane odredbe zakona moraju uskladiti s navedenim konvencijama.

Konačno imajući u vidu probleme neujednačenosti prava osoba s invaliditetom i Hrvatski sabor je donio Deklaraciju o pravima osoba s invaliditetom na sjednici 1. travnja 2005., pa se posebice ističe točka 6. „osoba s invaliditetom ima pravo na ….osiguranje za slučaj nezaposlenosti, bolesti, nesposobnosti, starosti i pomanjkanja sredstava za život u prilikama koje su izvan njegove moći“ te točku 8. „osoba s invaliditetom ima pravo na dostojnu egzistenciju te na životni standard koji odgovara dobrobiti čovjeka i njegove obitelji, koja se po potrebi dopunjuje sredstvima socijalne zaštite“.

III. U okviru svojih ovlaštenja pučki pravobranitelj iskoristio je ovlaštenje za pokretanje ovoga postupka jer ga je u tome potakla pritužba gospodina M. Z., o nepostupanju po njegovom prijedlogu za ocjenu ustavnosti odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 102/98), kojeg je Ustavnom sudu dostavio još u studenome 1999. godine.

IV. Na temelju svega navedenoga predlaže se da Ustavni sud utvrdi da su odredbe članka 80. stavka 1. točke 5. i članka 174. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04 i 92/05) nesuglasne s odredbama članka 1. stavka 1., članka 3. i 5., članka 14., članka 57. stavka 1. i 2. Ustava Republike Hrvatske, te osporene odredbe ukine.

 

PUČKI PRAVOBRANITELJ

Jurica Malčić